Sve je djelovalo kao najljepši san i božjih ruku djelo. Boca Juniors - River Plate, finale Cope Libertadores, dvije utakmice. Prvo La Bombonera, a onda El Monumental. Finale svih finala, pa još dva puta. Na tragu najljepše ispričanih nogometnih priča, bajka.

No bajka se pretvorila u noćnu moru i sramotu na račun strastvenih Argentinaca, koji vole nogomet do jedne teško objašnjive, ali gotovo uvijek simpatične mjere. No ovoga su puta pretjerali.

River Plate – Boca Juniors, finale Cope, Santiago Bernabeu. Ma zvuči dobro, fantastično zapravo, i ima neku simboliku i povijesnu vrijednost. Ono, vi ovdje gledate najveću nogometnu predstavu u “El clasicu”, a sada ćete vidjeti kako to mi radimo u “Superclasicu”, i to u svom hramu europskog nogometa gdje morate ugostiti najbolje od Južne Amerike i Argentine. Sve to zvuči divno, ali realnost je posve drugačija. Utakmica Rivera i Boce je nešto gdje su Argentinci željeli da svijet gleda prema Argentini, a ne obratno kako je na kraju ispalo.

Pred prvu utakmicu na legendarnoj Bomboneri, predigra, atmosfera, naboj…Ono je bilo veličanstveno i gotovo neponovljivo. Kažem najmerno gotovo, jer u Buenos Airesu će takvih ambijenata biti još u nedogled. Uzvrat u centralnijem dijelu glavnog grada, gdje prevladava stanovništvo više srednje klase, za razliku od siromašnije Boce, trebao je biti nastavak te velike fešte. Umjesto toga – KAOS. Argentinci osramoćeni pred očima svijeta. Sport se nakratko pretvorio u rat, a to je samo eskalacija događaja koji nažalost konstantno okružuju romantičan argentinski nogomet. Politika, mediji, navijači, administracija, sve je to u nekakvom čudnom čušpajzu, koji nam je vrlo ukusan kada je pogođen, ali svako toliko bude prezačinjen.

I sada Madrid. Nema sumnje će navijača Boce i Rivera biti u dovoljnom broju da se napravi ambijent i atmosfera kakvi se gotovo sigurno u Madridu više nikada neće doživjeti. No Argentincima je silno žao, jer su poslali sliku jedne malčice iskrivljene argentinske realnosti, iz jedne zapravo vrlo privlačne i nadasve dinamične sredine, gdje se živi punim plućima, a kada je riječ o nogometu, onda su razmjeri doslovce do religijskih razmjera. Na Bernabeu sigurno neće biti onakvog folklora kakav gledamo na derbijima u Rosariju, Cordobi ili Buenos Airesu. Ograničenja će biti ogromna, te onaj vatromet, petarde, pa i šarena koloristična obilježja klubova, ništa od toga nećemo imati priliku vidjeti/slušati. Kako god se okrene, izgubit će se čar, a pomalo i smisao čitave fame oko prvog kontinentalnog finala Rivera i Boce, i to u okviru najvećeg klupskog natjecanja Južne Amerike. Jednom rječju – tragedija. 

Tu se nameće još čitav niz raznih nelogičnosti, a ono najosnovnije je “što će biti s prvom utakmicom, koja je završila 2-2”? – Nekako je sretna okolnost što je ogled okončan neriješenim ishodom, jer s obzirom na to da u finalu Cope nema pravila gola u gostima, ta prva utakmica kao da se i nije odigrala, pa makar i samo u tom kontekstu. Što bi tek bilo da je netko pobijedio, recimo Boca s 2-0?!          Uzgred rečeno, a možda i najvažnije, svaka čast tim igračima, oba kluba. Jest da u zadnjih 10ak godina niti jedni niti drugi nisu imali ovako moćne momčadi, ali odigrati onako impresivno u prvom Superfinalu te zabiti 4 gola, pod onakvim pritiskom, e to je prava stvar. 

Danas u španjolskoj prijestolnici imamo dva velika rivala u Atleticu i Realu, a kako su treneri tih momčadi Argentinci (Solari i Simeone) koji su bili u Riveru, onda možemo odabir ovog grada barem donekle prihvatiti kao Riverovo domaćinstvo. Boca je nekakako više naginjala Barceloni, na kraju krajeva, RIquelme, a prije njega i Maradona, došli su u Barcu, ne Real. No to su sitnice, o kojima vjerojatno danas baš nitko ne razmišlja. Misli se na nedjelju i 20.30, kada će se u Europi gledati najbolje od južnomaričkog klupskog nogometa.