Bio je dobri duh te generacija. Na njegovim rukama umro je najveći Dinamov trener Branko Zebec, arhitekt najveće generacije u plavoj povijesti

Vreli srpanj 1969. godine. I dok sam u maminom trbuhu radio posljednji ‘kung-fu’ prije izlaska na svijet, u jednoj potpuno nenormalnoj geoplitičkoj sredini, za kuhinjskim stolom su tata, baka i stric vodili veliku raspravu.
– Čuj nek se zove Neil. Armstrog se popel na mesec, pa neka se pamti – rekao je stric.
– Ma vi niste normalni, graknula je baka.
– Nek bude Krasnodar. Meni je Štef Lamza najbolji, ali nek se zove po Krasi (Rora op.p.). On je zgodan, elokventan – rekao je tata.
– Nebu ni Amerikanac (Neil), nebu ni Zagorac,a ni taj vaš Kraso, nego Rus. Igor bu se zval – presjekla je naša baka Marija.
Sličica koje se uvijek sjetim, prepričana toliko puta na obiteljskim okupljanjima, kada se spomene Rora. I ovog jutra, s velikom knedlom sam registrirao kako je to naše famozno krilo otišlo ‘gore’ za Zambatom i to samo nakon par dana. A upravo mu je on čitao posljednji pozdrav. Stegnulo mi se jer se i moj dinamovac nalazi u ‘sudačkoj nadoknadi’ i jedini me on i ‘dečeci koji nažalost ideju’ podsjećaju na naš Dinamo.

Lamza je i za oca i za strica i dalje nedodirljivi broj 1! Ni Cico, ni Mlinka, Boban, Šuker, Prosinečki. Ni Zlatna lopta iz 2018.. Nemam pravo proturiječiti jer nisam gledao 67. Moj život s Dinamom je počeo sa Senzenom, Vabecom i otetim naslovom iz 1978. u “Slučaju Tomić”. Dinamaova 82. i ‘bijeli šal’ ostaju najdraža uspomena, Robert Prosnečki i njegova Liga prvaka kao nešto što je ostavilo trag s kraja prošlog stoljeća. Nažalost, u novom mileniju Dinamo i ja više ne hodamo istom stazom, ali to sada i nije važno.

Ideju naši dečeci, neki Dinamo koji je u sebi imao onaj gospodski, purgerski štih. I jedna generacija, neka se ne naljuti niti jedna druga, koja je mogla i znala očitati lekciju Liverpoolu, Barceloni, Juventusu, Celticu, te brojnim divovima u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Krasnodar Rora nije dostigao karizmu Lamze, Zambate, ali je zabio gol u finalu Kup Velesajamskih gradova. On i Čerček. Za Dinamo je u 459 utakmica postigao 37 pogodaka, nije osvojio naslov prvaka Jugoslavije, ali ima taj Leeds i KVK iz 67′. Pele ga je zvao u Santos, a završio je u Nancyu. gdje je počeo Michele Platini.

Bio je dobri duh te generacija. Na njegovim rukama umro je najveći Dinamov trener Branko Zebec, arhitekt te najveće generacije u plavoj povijesti. Pod stare dane je okupljao svoje suigrače, bio vitalan i uvijek raspoložen za medijie. Bezbroj puta je prepričao taj famozni Dinamov uspjeh, a do zadnjeg dana je bio prije svega – gospon. I ne treba tu više ništa ‘cifrati’.

Adio Kraso, našeg Dinama ionako više nema.