Jednoga dana, sada već davne 2003. godine, Kenu Batesu, tadašnjem vlasniku kluba, na vrata je pokucao jedan ruski biznismen imena – Roman Abramovič. Ponuda ‘teška’ 230 milijuna dolara bila je više nego dovoljna da zadovolji apetite Engleza te Rus tako postaje novi vlasnik kluba sa Stamford Bridgea.

“Smijao sam se, mislio sam da se šali. Sumnjao sam kako je riječ o skrivenoj kameri”, tim je riječima Bates dočarao svoje osjećaje kada mu je, tada svijetu prilično anonimni Rus, poslao ponudu za kupovinu londonskog kluba.

Gledajući retrospektivno, 20 godina unazad, taj isti londonski klub ‘preko noći’ je postao jedan od najmoćnijih na svijetu, a Roman Abramovič i Ken Bates, tim su dogovorom zauvijek promijenili, ne samo Chelsea već i nogomet u globalu.

U posljednja dva desetljeća najvažnija sporedna stvar na svijetu, doživjela je ‘hipernavalu’ ultrabogatih vlasnika iz svih kutaka svijeta koji su po uzoru na Abramoviča mahnito kupovali nogometne klubove. Tu tezu potvrđuje činjenica kako danas (2022.) ukupna vrijednost svih premierligaških klubova zajedno iznosi preko 30 milijardi dolara, dok ih je svega 10% u engleskom vlasništvu. Ukratko, nogomet je postao igra za bogate.

Nakon 19 godina vladavine na Stamford Bridgeu, kontroverzni Roman Abramovič je, uslijed rata u Ukrajini, bio prisiljen prodati klub zbog navodnih veza s ruskim predsjednikom Putinom, a potencijalnih kupaca, bilo je na odmet. Na koncu, vlast na Stamford Bridgeu preuzimaju Amerikanci, predvođeni poduzetnikom Toddom Boehlyjem i konzorcijem Cleareake Capital. 5,2 milijarde eura iznosila je ta transakcija koja označava rekordnu kupovinu nekog kluba, ne samo u nogometu, već sportu općenito.

Poslije uspjeha s bejzbol franšizom LA Dodgersa, Todd Boehly s partnerima odlučio je svoje sportsko-poslovno carstvo proširiti na nogomet, odnosno Europu. Projekt koji radi vrlo je ambiciozan. Naime, po njegovu dolasku, većina dotadašnjih klupskih direktora, operativaca, skauta pa čak i samog trenera Tuchela, ‘protjerani’ su iz kluba. Na njihova mjesta stigli su, prema referencama, jedni od najkvalitetnijih nogometnih stručnjaka u Europi. Svojom financijskom moći i znanjem tima ljudi kojeg su doveli, Chelsea je kupio desetak supertalentiranih mladih igrača na kojima planira graditi okosnicu momčadi za sljedećih deset godina.

Postavlja se pitanje hoće li ovaj projekt, u slučaju uspjeha imati sličan utjecaj kao Abramovičev, odnosno hoćemo li kao posljedicu vidjeti još amerikanaca koji bi po Boehlyjevom principu započinjali atraktivne projekte s europskim klubovima s primarnom svrhom postizanja financijskih ciljeva. No, iako se dosta prašine podiglo otkada je Chelsea počeo funkcionirati na ‘američki pogon’, moj sugovornik – Tomislav Globan – objašnjava kako kapital koji dolazi ‘preko bare’ nije novost u europskom nogometu.

“Američki kapital je već otprije na velika vrata ušao u europski nogomet, i prije Boehlyjevog preuzimanja Chelseaja. Samo u 2022. godini smo imali američke investicije, što većinske, što manjinske, u Milan, Atalantu, Lyon, Bournemouth, Herthu, Standard Liege, Vitesse, Brondby, itd. U skladu s time pomalo se i mijenja logika poslovanja nogometnih klubova gdje financijski rezultat nije tek sporedan cilj poslovanja kluba, uz maksimalnu posvećenost osvajanju trofeja pod svaku cijenu. Europski klubovi dugo su za cilj imali isključivo maksimizaciju rezultata, pod bilo koju financijsku cijenu. Jačom prisutnošću američkog kapitala, odnos financijskih i rezultatskih ciljeva se pomalo ujednačava.“

Boehly i društvo proaktivno su počeli djelovati. Enzo Fernandez, Mihajlo Mudrik i Raheem Sterling čine samo dio dugačke liste pojačanja čija ukupna cijena dostiže nevjerojatnih 650 milijuna eura. Podsjećam, ovdje je riječ o svega dva prijelazna roka.

Mnogi se pitaju, kako Chelsea prilikom takve potrošnje nije prekršio stroga pravila financijskog fair playa (FFP). Boehlyjev tim stručnjaka pronašao je ‘rupe’ u pravilima FFP-a, a Tomislav Globan objasnio nam je o čemu se konkretno radi.

“Trošak transferne odštete knjigovodstveno se ne bilježi odjednom, već se raspodjeljuje kroz godine, ovisno o duljini ugovora igrača kojeg se kupuje. Transferna odšteta od 50 milijuna eura za igrača s kojim je potpisan ugovor na pet godina knjiži se kao trošak od 10 milijuna eura godišnje idućih pet godina. Chelsea je s Mudrykom, Fofanom i Badiashileom potpisao ugovore na sedam do osam i pol godina, čime je godišnji trošak osjetno smanjen, čime si je oslobodio financijskog prostora za pojačanja.“

Iako je poznavanje nogometa Boehlyja i ostalih suvlasnika diskutabilno, riječ je o uspješnim biznismenima, milijarderima koji za cilj imaju udvostručiti vrijednost kluba kroz period od pet do deset godina. Njihov pristup, kako se čini, jest kupovati marketinški eksponirane nogometaše koji bi povećali vrijednost Chelseaja, odnosno kako bi se njihova investicija što brže isplatila. No, je li marketinška eksponiranost dovoljna za takav pothvat?

“Povećanje vrijednosti kluba i stvaranje globalnog brenda gotovo je nemoguće bez uspjeha na terenu i osvajanja trofeja. A za osvojiti najveće trofeje, poput Lige prvaka ili titule prvaka u Premier ligi, nužno je pronaći adekvatnu kombinaciju mladih i potentnih igrača, igrača koji su na vrhuncu karijere, kao i onih nešto iskusnijih koji su svoje najbolje utakmice već odigrali, ali znaju kako se osvajaju trofeji, što je iskustvo koje se ponekad pokaže ključnim. U tom kontekstu dovođenje mladih, potencijalnih superzvijezda vidim samo kao dio strategije podizanja kluba na višu razinu.“, objasnio je Globan zaključivši kako čak i za isključivo ekonomski uspjeh treba imati nešto više od atraktivnih imena.

Promatrajući Chelseajeve aktivnosti na tržištu, život Todda Boehlyja djeluje svima nama običnim smrtnicima kao odabiranje ultrabogatog kluba na Football Manageru s kojim možete priuštiti svakog igrača na tržištu koji vam se iole svidi.

No, obzirom da ovo nije igrica, već stvarnost, dovođenje igrača, posebno kada se trudite izmaknuti pravilima FFP-a, znatno je kompleksnije nego što se na površini čini.

Pravi primjer toga je transfer Enza Fernandeza, najskupljeg pojačanja u engleskoj povijesti. Naime, Boehly i partneri su 120 milijuna eura vrijedan transfer riješili takozvanim ‘factoringom’. Chelsea je zbog FFP-a Fernandeza mogao priuštiti isključivo plaćanjem na rate, što čelnici Benfice nisu prihvatili.

No, domišljati Amerikanci, angažirali su ‘third party’ tvrtku koja je otkupnu klauzulu Argentinca platila u cijelosti, a Chelsea će joj navedeni iznos plaćati u ratama kroz idućih deset godina kako bi ‘knjige ostale čiste’. Postavlja se pitanje, imaju li pravila FFP-a uopće smisla ako ih je tako lako izmanipulirati?

“Što god nije zabranjeno, dozvoljeno je. Primarni cilj Uefinog financijskog fair playa nikada nije ni bio izjednačiti financijsku situaciju između europskih klubova i spriječiti prevelike razlike u financijskoj moći među njima. FFP-ova zadaća je bila spriječiti nesolventnost i bankrot klubova zbog trošenja iznad vlastitih mogućnosti. A u tome je apsolutno uspio jer broj europskih klubova u financijskim problemima drastično je manji danas, nego što je bio prije Uefinog uvođenja FFP-a.“, zaključuje Globan.

Dakle, dolazimo do zaključka kako su Amerikanci fantastični biznismeni, no upravo se tu krije najveća prijetnja nogometu – amerikanizacija. Boehly je po dolasku u Chelsea, gotovo instantno počeo zagovarati ideje tradicionalne za američke sportove, poput odigravanja ‘all-star’ utakmice u Premier Ligi. Naravno, zbog financijske koristi. No, Tomislav Globan smatra kako nogomet ipak ne ide u pravcu amerikanizacije, barem ne u potpunosti.

“Potražnja za glorificiranim prijateljskim utakmicama poput all-stara u Europi nije značajna zbog različitog kulturnog i povijesnog konteksta. Ali trend je da se sve veći broj utakmica, npr. nacionalni Superkupovi ili turneje tijekom priprema, seli iz domicilne zemlje na druga tržišta, poput Azije ili SAD-a. U skladu s time, ne bi me iznenadilo ni da se novotarije poput all-star utakmica upogone, ali na vaneuropskim tržištima gdje je potražnja za takvim sadržajem veća nego u Europi.“

Dapače, moj sugovornik je razmišljanja kako, unatoč tendenciji američkih poduzetnika da sport pretvaraju u ‘šoubiznis’, europski nogomet ima strahovito čvrste temelje koji ga znatno udaljavaju od američkog pogleda na sport.

“Američki pogled na sport primjenjiv je do određene mjere u poslovnom smislu, ali u kulturološkom, navijačkom i tradicijskom – vrlo teško, možda i nikako. Nogomet je previše ukorijenjen u društveno tkivo europskih naroda. U Europi gotovo da svako selo ima nogometni klub i 99,9% klubova izraslo je iz lokalne sredine s kojom su čvrsto povezani. Klubova koji su nadrasli lokalnu ili regionalnu sredinu je zapravo vrlo malo. Samim time gotovoje nemoguće promijeniti tu organsku strukturu europskog nogometa. I to je dobra vijest.“, smatra Tomislav Globan.

Amerikanizacija nogometa, koja bi mogla uhvatiti još veći zamah ususret nadolazećem Mundijalu kojem će biti domaćini, možda djeluje pomalo zastrašujuće. No, kako smo utvrdili ovim razgovorom, najvažnija sporedna stvar na svijetu još je uvijek u sigurnim rukama. Pa, iako je, kao što sam naveo ranije, nogomet možda i postao igra za bogate – još uvijek je ‘naš’. Naše sredstvo identificiranja, pripadnosti, zabave, kanaliziranja osjećaja – onih dobrih i loših – te nam kao takav predstavlja izuzetnu vrijednost. Zato nogomet čuvajmo i pazimo, jer ne znamo koliko ga još, barem u ovom sadašnjem obliku, dugo imamo.