Hrvatski nogomet zakoračio je u četvrto desetljeće, no nažalost i dalje ima puno stvari koje ne pripadaju zelenom travnjaku. Kroz aktere i događaje prisjetiti ćemo se kako se gradila Hrvatska nogometna liga, što je sve proživjela i koliko smo, ako uopće jesmo, nešto naučili.

Hrvatska nogometna liga nije oskudjevala skandalima u svojoj povijesti. Nekoliko je događaja i utakmica ostalo posebno u pamćenju. Jedna od takvih se pretvorila u mit, simbol otpora protiv pod Tuđmanovim plaštom čuvane Croatije. Dva kola prije kraja prvenstva Rijeka je bila na vrhu s 49 osvojenih bodova, Croatia je imala jedan bod manje. Rijeke je morala na Poljud, Croatia u Osijek. Na Poljud je došlo 40.000 gledatelja, te je uživo mogla vidjeti fantastičnu predstavu Rijeke. Završilo je 3:1 za momčad Nenada Gračana, strijelci za Rijeku su bili Čačić, Hasančić i Sztipanovics, Miladin je zabio za sastav trenera Ivana Katalinića.

Sjećam se, u ponedjeljak navečer sam telefonom zvao Igora Musu, nogometaša Rijeke koji se nalazio u Opatiji, kako bi napravili veliki najavni intervju prije posljednjeg kola koje je već bilo na rasporedu u srijedu. I nikad neću zaboraviti kako se čula pjesma dok smo razgovarali.

“Navijači su tu došli, eto malo su zafeštali”, objasnio mi je Musa buku.

“Da nije prerano?”, procijedio sam.

“Ne možeš ugasiti euforiju, važno je da mi budemo u srijedu mirni” , dodao je Musa”

Croatia je svoju utakmicu igrala protiv Varteksa, tisuću i pol gledatelja je došlo na stadion, svi su se pomirili da Plavi neće do naslova prvaka. Među njima sam bio i ja koji je tada pratio klub iz Maksimirske 128.

Za to vrijeme u Rijeci je bila ludnica, grad nije spavao, svi su samo čekali da se spuste ispod hridi Kantride. Novinari su napisali da je 26.000 gledatelja bilo na toj utakmici, a navijači su svaku moguću rupu na stijenama iskoristili kako bi vidjeli povijesni trenutak. Igrala je Rijeka puno velikih utakmica, najznamenitija je ona protiv Real Madrida 3:1 1984., osvajala je Rijeka Kup Maršala Tita, ali ovo je bio dan koji se čekao od trenutka postojanja kluba.

Rijeka je morala pobijediti, sve ostalo nudilo je Croatiji uzimanje pehara u ruke. U Zagrebu je naravno bila ‘strogo kontrolirana utakmica’, lakih 2:0, Varaždinci su toga bili svjesni i prije nego što će se autobusom popeti na Varaždin Breg. U Rijeci se samo čekala – pobjeda.

Osijek je poveo u 42. minuti golom Stanka Bubala. Rijeka je u 54. izjednačila iz jako, jako sumnjivog kaznenog udarca, koji je realizirao Igor Musa. Ni HRT-ov komentator Štef Balog čitavu minutu nije shvatio da je Šupraha dosudio penal za domaćine nakon što je Ivo Ergović za ruku uhvatio Musu koji je pao kao pokošen. Ostalo je još jako puno vremena. Nije Rijeka odigrala šampionsku utakmicu, niti probližno dobru kao protiv Hajduka nekoliko dana ranije.

A onda se dogodila 88. minuta. Bez dvojbe najkontroverznija minuta u povijesti HNL-a. Dvije minute prije kraja, ispred glavne i jedine natkrivene tribine starog stadiona na Kantridi Sztipanovics je ubacio loptu, u kaznenom prostoru gotovo u liniji je stajalo puno igrača, loptu je glavom spustio jedna igrač Rijeke, a nogu je podmetnuo Admir Hasančić, koji je slast osvajanja naslova prvaka osjetio kasnije u dresu Zagreba. No, u jednom trenutku se vidjela zastavica u zraku. Zoran Krečak, šibenski pomoćni sudac je označio da je zaleđe. Alojzije Šupraha, koji je s Kolićem i Krečakom bio uigrani tercet s Fifinim znakom je poništio Rijekin gol, ostalo je 1:1, a Tuđmanov mezimac je ponovno osvojio naslov prvaka.

Ovih dana će se navršiti 33 godine od tog trenutka. Javio nam se Zoran Krečak, pomoćni sudac te mitske utakmice, te još jednom odvrtio film trenutka koji mu je promijenio život.

“Pa postoji li netko koga to još zanima. Da sam donirao milijun eura za gladnu djecu u Africi ne bih bio toliko medijski eksponiran u svom životu. Iskreno, uopće mi nije drago niti to što ste me nazvali, a isto tako da se ponovno priča o toj situaciji. Prije svega zbog mene i meni najbližih” , počeo je svoju traumu šibenski sudac.

Bilo je i teških trenutaka, brojnih prijetnji, ali i okretanja leđa ljudi iz sudačke organizacije.

“Deset godina je moralo proći da bi se ustanovilo da sam napravio pogrešku za 10 centimetara. Moralo je proći toliko godina da 3D tehnologija to dokaže. Mislim da je to dovoljno jasan pokazatelj koliko je ta cijela situacija bila sporna. Neki su me ljudi jako razočarali, ali doista želim staviti pod tepih taj trenutak i taj dio karijere.”

Krečak je otkrio jedan zanimljiv trenutak.

“Tada su već postojali biperi kao sredstvo komunikacije. No, ne znam iz kojeg razloga mi na toj utakmici nismo imali. Znali smo ih imati u Uefinim utakmicama. Ta komnikacija je najbolja stvar koja se mogla sucima dogoditi. Da smo imali bipere Šupraha bi dobio signal i već bi istog trena svirao da je zaleđe. Nažalost, to se nije dogodilo i sve ostalo bih rekao da je dio povijesti na koju me ljudi podsjećaju, a ja već tri desetljeća nosim breme lopova.”

Krečak nije čekao pitanje:
“Mene u cijeloj toj utakmici navjviše smeta što nitko nije pričao o kazenenom udarcu koji je Šupraha dosudio za Rijeku. To je bila najspornija situacija na toj utakmici. Naravno, taj se detalj vrlo brzo zaboravio, mediji i javnost su našli drugog pedra.”

Otkrio je još jedan detalj.

“Mi smo prije utakmice u Voloskom ostavili automobil, na istom mjestu gdje je Rijeka trebala napraviti feštu. Bio je običaj tada da suci dođu na jedno piće kod domaćina, a sve je ukazivalo i novog prvaka. Da smo mislili zaustaviti Rijeku, zar bi to učinili. Puno detalja će otkriti da u tom dvoboju nije postojala niti primisao da bi se zaustavila momčad s Kantride.”

Naravno, HNL je već i prije te utakmice imao svoje afere, Tuđman se dosta miješao u sport i zapravo javnost je bila na neki način i ogorčena. Svi koji nisu navijali za tadašnju Croatiju.

“Sigurno da je to utjecalo. Da ne uvrijedim nikoga, ni medije, ali hajka na mene se digla i iz trenda. Svi su bili protiv zagrebačkog kluba, jer su smatrali da ima privilegije. Naravno najviše je to dolazilo iz kuta suparnika. A Rijeka je bila jedna od tih. Da se to dogodilo Šibeniku ili nekom drugom klubu ne bi nitko ni riječ rekao.”

Jedna podignuta zastavica, jedan trenutak vam je u potpunosti promijenio život.

“Nikome ne bih to poželio. Bilo je strašnih pritisaka, no mene je od svega najviše progonila ta nepravda. Jer znam da sam apsolutno čist, da bi to svaki put napravio, a ljudi su me gledali kao lopova. Još jedan primjer. Godinama nakon tog događaja kada bi me ljudi iz nogometa, ovdje konkretno ću navesti primjer Ivice Perkovića iz Hrvatskog dragovoljca. Jednom smo se tako sreli u Šibeniku, on je bio sa svojim prijateljem i mene je predstavio – to ti je onaj Krečak koji je mahao u Rijeci. Eto, valjda sam ja jedini kriv što su tada svi bili protiv Croatije.”

HNL ne gleda prečesto, a ima svoje mišljenje o VAR tehnologiji.

“Meni je ubila draž nogometne igre. Predugo se čeka, a emocija se potpuno gubi. Jednostavno mi nije prirodno. Što se samih sudaca tiče, mislim da sada sude pod još većim pritiskom nego prije. Naoko im je lakše, jer VAR ispravlja njihovu pogrešku. Ali, s druge strane kada VAR to i učini sucu se automatski to uzima za zlo, jer nije to i to vidio, smanjuje mu se rejting. Jedina pozitivna stvar VAR-a da ipak ima manje oštećenih momčadi. Pa zar ja nisam najbolji primjer. Da je tada postojao VAR nas dvojica sada ne bi vodili ovaj razgovor.”

Sin Tino je također krenuo vašim stopama.

“Nije mogao izdržati pritisak te hipoteke svog oca. Jednostavno je prestao suditi. Nije imalo smisla.”

Nažalost, da je ta utakmica u Rijeci ipak ostala pod velikom sumnjom dokazao je sljedeći dvoboj koji je igran u Maksimiru. U borbi za Rabuzinovo sunce sastali su se Osijek i Cibalia. Slavonski sraz u Zagrebu, utakmica nakon koje sam osjećao samo beskrajnu tjeskobu. Naime, Reno Sinovčić, kontroverzni poduzetnik i nogometni sudac toliko je navlačio za Osijek da je to doista bilo sramotno. Kao da je netko odlučio da se Osijeku, za veliku borbu na Kantridi vrati dug.