Čudna je to priča i, barem meni kao došljaku, još uvijek u potpunosti nerazjašnjena.
Iako žive u istoj državi neki Škoti i Englezi se jako vole, neki se ne vole niti malo, a nerijetko se i otvoreno mrze. Slično je s nama i našim susjedima, ali možda ipak ne tako intenzivno. I na našim smo prostorima živjeli u zajedničkoj državi, pa poslije, kao i oni nekada davno, i ratovali. Za razliku od ovih ovdje, kod nas se rijetko volimo, često ne volimo i ne podnosimo. Kod nas čak ne moraš biti različite nacionalnosti da se ne voliš. Pa, Hrvati se rijetko međusobno podnose, a kamoli i da se vole.
Ipak, imam osjećaj, barem kad je sport u pitanju, da nismo (više) toliko nabrijani jedni na druge. Štoviše, ovdje ne samo da su nabrijani jedni na druge, nego se otvoreno raduju kad susjedu crkne krava. Sjećam se onih scena kad je Hrvatska u Rusiji dobila Engleze u polufinalu Svjetskog prvenstva, pa su Škoti skakali i razbijali inventar po pubovima. Kod nas toga ipak nema, barem ja ne znam za takve slučajeve. Nisam čuo da se negdje u Srbiji organizirano slavilo kad je Hrvatska izgubila u polufinalu Svjetskog prvenstva od Argentine ili da se kod nas slavio košarkaški poraz susjeda od Njemačke.
Naprotiv, češći su slučajevi da smo zadovoljni (slavimo bi možda ipak bila prejaka riječ) međusobnim pobjedama. Da, nisam ništa krivo napisao. Evo, na primjer, ja sam bio sretan kad je Novak osvojio US Open, a vjerujem da nisam bio jedini. Također, bilo bi mi drago da je Srbija, kad već nije bilo Hrvatske, uzela naslov prvaka svijeta u košarci, a ne Njemačka. Na Otoku nema takvih slučajeva; i jedni i drugi (u većini slučajeva) od zajedničkih sportaša vole samo Andya Murrayja i nikoga drugog, ali i on se natječe pod zajedničkim stijegom, a ne kao Škot.
Jučer je u Glasgowu proslavljena 150. obljetnica prve međunarodne nogometne utakmice, koja je odigrana upravo između reprezentacija Škotske i Engleske. Nije se igralo za bodove, već je utakmica imala pridjev „prijateljska“. Vjerujte, nema tu nikakvog prijateljstva. I jedni i drugi žele više pobijediti u međusobnim susretima nego u borbi za bodove s nekim drugim momčadima. Iako su, Englezi slavili, i sinoć je na Hampdenu atmosfera bila prilično vatrena.
Graeme Souness je bio jedan od gostiju u uvodnoj emisiji, te je rekao da su mu utakmice protiv Engleske uvijek bile najstresnije, a pobjede najslađe, te da je u tim utakmicama uvijek bio posebno motiviran. Vjerujem da slično danas razmišljaju reprezentativci obje momčadi.
Prije dvadesetak godina Hrvatska je na Maksimiru igrala protiv Škotske. Radio sam neki uvodni prilog, te uoči utakmice sam razgovarao s gostujućim navijačima. S jednim sam se našalio u stilu; “vi i Englezi, sve je to isto.”
Inače su zaista, za razliku od Engleza, vrlo dobrohotni i miroljubivi, ali nakon tog gafa jedva sam izvukao živu glavu. Prošlo je 150 godina od njihova prvog međusobnog ogleda, ali i dalje nema tu prijateljstva.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!