Tog dana u japanskom Ibarakiju je Ivica Olića za Gabrijela Batistutu postao - Pele

Ako postoji reprezentacija koju Luciano Spaletti nikako nije želio vidjeti u svom ždrijebu onda je to – Hrvatska. Za Talijane su ‘kockice’ crna mačka. Dvije su pobjede posebno – drage. U Palermu 1994. kada je momčad vodio Tomislav Ivić (Ćiro Blažević je bio suspendiran) i ona u Ibarakiju 2002. godine kada je Ivica Olić za Gabrijela Batistutu posao – Pele. Koliko je Hrvatska velika reprezentacija dočarat će i ta činjenica da nas jedna tako velika nogometna sila nikad nije uspjela nadjačati.

Iskreno, nikad nisam bio ljubitelj talijanskog nogometa i zalizanih ljepotana. Najbolji mi je bio Milan s kraja osamdesetih, a to su pak potpisala tri nizozemska majstora – Rijkaard, Gullit i Van Basten. No, volim Italiju, Toskana je nešto najljepše što sam vidio, a napuljska pizza u Brandiju najbolje što sam probao. Ali, nogometno ih nisam prigrlio, a valjda je za to – kriv Paolo Rossi.

Dinamo je te 1979. godine za suparnika u Kupu Uefe izvukao Perugiu. U Zagrebu je bilo 0:0, slijedio je uzvrat. Modri su imali velikih problema pri letu i samo pukim slučajem izbjegnuta je avionska tragedija kakvu su prije doživjeli Torino i Manchester United. Branko Tuđen, tada novinar sportske rubrike Večernjeg lista, kasnije i glavni urednik opisao je taj dramatičan dan koji je preživio.

“Od bezbrojnih zrakoplovnih letova onaj od 18. rujna 1979. ostao mi je u vrlo lošem sjećanju. Letjelo se malim, zastarjelim zrakoplovom ‘foker’; ukupno 45 igrača, navijača i novinara, prema rimskoj zračnoj luci Ciampino. Kada je avion počeo slijetati, pilot je na kontrolnoj ploči zapazio da prednji ‘nosni’ kotač nije izišao iz ležišta. Instrumenti su mogli i pogriješiti; kotač je mogao izići, a da to uređaj u pilotskoj kabini, zbog kvara, nije registrirao. Zato smo dvaput nisko nadletjeli Rim da bi kontrolori iz tornja na uzletištu golim okom ustanovili nije li kotač ipak vani. Putnicima nije bilo ništa rečeno. Divili smo se panorami Rima i Vatikana misleći da zbog gužve čekamo svoj red za slijetanje. Kada smo obaviješteni o kvaru, nastala je panika. Stjuardese se bile posve u šoku. Morali smo skinuti cipele, zubne proteze, naočale, satove i prstenje i spustiti glavu među koljena. Na zemlji su se jasno vidjela ambulantna i vatrogasna vozila. Pista je namočena skliskom pjenom. Zrakoplov se spuštao brzinom 150 km na sat. Nekoliko sekundi pošto su stražnji kotači dotaknuli pistu, avion je pao na prednji trup i počeo strugati po pisti. U pilotskoj kabini pojavili su se iskrenje i dim. Ručne torbe, pića, cigarete i drugi predmeti letjeli su na sve strane. Na sreću iskrenje nije izazvalo požar koji bi vjerojatno donio mnogo teže posljedice”.

Dinamo je izgubio 1:0, a odličnu utakmicu je odigrao Paolo Rossi. Tri godine kasnije, gledajući SP u Španjolskoj čekali smo novu veliku zvijezdu Diega Maradonu, sjajni Brazil sa Zicom, Falcaom i Socratesom, te Platinijevu Francusku na kraju smo dobili svjetskog prvaka koji je igrao pragmatičan, nasilan i neatraktivan nogomet. No, Paolo Rossi je bljesnuo, zabio 6 pogodaka i postao svjetskim prvakom. Bilo je toliko atraktivnijih reprezentacija, ali zlato je uzela Italija. Sreća za Azzure, Hrvatska tada nije postojala.

Mojih talijanskih 11: Buffon – Cannavaro, Baresi, Nesta, Maldini – Pirlo, Ancelotti, Del Piero, Totti, R. Baggio – Rossi.