Dok je Thomas Tuchel nakon dramatičnog polufinalnog poraza Engleske u Atlanti (2:1) izgledao potpuno izgubljeno u taktičkim kalkulacijama, njegov argentinski kolega Lionel Scaloni još je jednom dokazao da se najveće utakmice dobivaju - emocijama.

Novi plasman u finale Svjetskog prvenstva, gdje Gaučose čeka Španjolska, trijumf je identiteta koji je Scaloni ugradio u ovu momčad. Ako u nedjelju obrani naslov, ovaj nekadašnji „slučajni izbornik“ postat će tek drugi čovjek u povijesti nogometa, nakon Vittorija Pozza, s dvije titule svjetskog prvaka zaredom.

Scaloni: Nismo svjesni što smo napravili

FIFA World Cup

0:02 0

FIFA World Cup

0:02 0

Argentinski mediji slave Messija i društvo: ‘Čistim srcem do preokreta’

FIFA World Cup

8:20 0

FIFA World Cup

8:20 0

Skandal nakon polufinala: Argentincima prijeti visoka kazna FIFA-e zbog transparenta

FIFA World Cup

8:15 0

FIFA World Cup

8:15 0

Lionel Sebastian Scaloni rođen je 16. svibnja 1978. godine u malom argentinskom gradiću Pujatu. Tijekom svoje bogate igračke karijere bio je iznimno svestran profesionalac, pokrivajući pozicije desnog beka i desnog veznog. Najveći trag ostavio je u Europi, gdje je čak devet godina nosio dres španjolskog Deportiva iz La Coruñe, upisavši više od 200 nastupa u zlatnoj eri tog kluba.

Fanovima engleskog nogometa ostao je u sjećanju po dramatičnoj posudbi u West Hamu 2006. godine. Uzbudljiva epizoda u Londonu savršeno je oslikala njegov karakter. Scaloni je započeo povijesno finale FA kupa protiv Liverpoola, a u 90. minuti, dok je West Ham vodio s 3:2, pokazao je zadivljujući fair-play kada je izbacio loptu iz igre jer je suparnički napadač Djibril Cissé pao na travnjak zbog teških grčeva u nogama.

Međutim, taj se potez pretvorio u sportsku tragediju. Nakon što je Liverpool vratio loptu West Hamu, Scaloni je u panici loše i nespretno raščistio loptu kroz sredinu terena. Redsi su presjekli dodavanje, a Steven Gerrard je u sudačkoj nadoknadi postigao čudesan gol za izjednačenje. Susret je otišao u produžetke i jedanaesterce nakon kojih je slavio Liverpool, a emotivni Scaloni ostao je na travnjaku potpuno slomljen u potoku suza, neutješan pred očima cijelog svijeta.

Nogometni svijet je tada prvi put vidio čiste emocije čovjeka koji će dva desetljeća kasnije na isti način voditi svoju naciju. Nakon igračkog umirovljenja 2015. godine, odmah se okrenuo trenerskom pozivu, koji će ponajviše obilježiti odnos s Messijem.

Veza između dvojice Lionela započela je još 2005. godine u Budimpešti, na Messijevom nesretnom debiju za reprezentaciju. Kada je tada 18-godišnji Messi dobio crveni karton nakon samo 45 sekundi u igri, tijekom cijelog boravka na terenu primio je samo dva dodavanja – oba od Scalonija. Bio je to prvi kontakt u odnosu koji danas definira argentinski nogomet.

Kada je Messi godinu dana kasnije postigao pogodak protiv Srbije i Crne Gore na Svjetskom prvenstvu 2006. postavši najmlađi strijelac Argentine na turnirima, upravo ga je Scaloni prvi dočekao u tunelu s čestitkama. Iz tog ranog mentorstva razvio se gotovo očinski odnos pun povjerenja, ključan za stabilnost koja je godinama nedostajala svlačionici Gaučosa.

Scalonijev dolazak na klupu 2018. godine bio je potpuni nusprodukt rasula unutar Saveza. Trenerski put započeo je 2016. kao pomoćnik Jorgea Sampaolija u Sevilli, prativši ga potom i u stručni stožer Argentine 2017. godine. Nakon rezultatskog i taktičkog kraha pod Sampaolijevim vodstvom na Mundijalu u Rusiji 2018. godine (gdje je Argentina jedva prošla skupinu nakon remija s Islandom, teškog poraza od Hrvatske 3:0 i kasne pobjede protiv Nigerije, da bi potom ispala od Francuske s 4:3), izbornik je napustio kormilo.

Argentinski nogometni savez (AFA) bio je u bankrotu, bez novca za renomirana trenerska imena, a pritisak vođenja reprezentacije koja nije osvojila trofej od 1993. godine činio se nepodnošljivim.

U takvim okolnostima, Scaloni – koji je tada preuzeo U-21 reprezentaciju – postavljen je kao najjeftinije privremeno rješenje za šest dogovorenih prijateljskih utakmica dok je AFA tražila trajno rješenje.

Dok je Scaloni privremeno vodio mladu momčad na turniru L’Alcudia u Valenciji, sudbina reprezentacije visjela je o koncu jer je razočarani Messi šutio u Barceloni, nakon što se jednom već bio privremeno povukao iz nacionalne vrste 2016. godine poslije poraza od Čilea. Scaloni je znao da mu treba lider. Povezao se s Pablom Aimarom, nekadašnjim playmakerom River Platea i Valencije, koji je bio Messijev idol iz djetinjstva. Zajedno su nazvali Messija, iznijeli mu viziju pomlađene Argentine i uspjeli ga vratiti.

Temelj tog novog projekta bio je kod zajedništva koji su Scaloni, Aimar i Walter Samuel baštinili još iz 1997. godine, kada su pod vodstvom Joséa Pékermana osvojili U-20 Svjetsko prvenstvo u Maleziji. Pékermanova doktrina – da se igrači prvenstveno moraju razvijati kao ljudska bića, a tek onda kao nogometaši – postala je temelj Scalonijeve Argentine.

Ono što je počelo kao privremeno vatrogasno rješenje pretvorilo se u najuspješniju eru modernog argentinskog nogometa. Scaloni je transformirao Albiceleste i skinuo ‘kletvu’ tako što je prekinuo tri desetljeća dug post osvajanjem Copa Americe 2021. usred Brazila, potom uzeo prestižnu Finalissimu 2022. protiv Italije, a kruna karijere stigla je osvajanjem Svjetskog prvenstva 2022. u Kataru, što je potvrdio i uspješnom obranom kontinentalnog trona na Copa Americi 2024. Danas, s gotovo desetljećem na klupi, drži kontinuitet kakav Argentina nikada prije nije imala.

U zemlji koja nogomet tradicionalno percipira kroz prizmu mačizma, čvrstih momaka poput braniča Cutija Romera ili Messijeva „tjelohranitelja“ Rodriga De Paula, Scaloni nosi nadimak llorona (plačljivko). Njegovi ga igrači godinama zadirkuju zbog trenutka uoči finala u Kataru.

Dok su svi očekivali vatreni govor – Scaloni se slomio. Nakon što je Angelu Di Mariji dao jasne taktičke upute, suze su ga spriječile da završi govor.

“Ne mogu, Pablo, ne mogu!, rekao je i prepustio riječ pomoćniku Aimaru, no i on je bio previše emotivan. Na kraju je reagirao Walter Samuel, bivši beskompromisni stoper, odradivši, prema vlastitom priznanju, “najgori govor u svlačionici svih vremena”.

Argentina zbog toga nije izgubila autoritet ni finale. Dapače, Scaloni je ranjivost pretvorio u snagu. Suze su tekle i na ovom Mundijalu – nakon Messijeva hat-tricka protiv Alžira, pa i nakon preokreta protiv Egipta u osmini finala: “Jako sam, jako emotivan. Kakva skupina igrača, čovječe! Moram ići”.

Dok je u Kataru njegova najvažnija odlika bila apsolutna staloženost, kada je nakon šoka protiv Saudijske Arabije poručio naciji da će sunce sutra svejedno izaći, na ovom turniru Scaloni jaše na golemom emotivnom valu koji više ni sam ne pokušava sakriti.

Za razliku od povijesnih argentinskih izbornika Menottija ili Bilarda, Scaloni nije ideolog. On odbija robovati formacijama. “Kao glavnom treneru, na meni je da doživim utakmicu. Ne da volim 4-3-3”, izjavio je jednom, dodavši ključnu tezu svoje filozofije:

“Postoje trenuci tijekom utakmice kada se taktike i strategije… zaborave. Ali nogomet je također stvar srca, instinkta i toga da nikada ne odustanete.“

Ta se kohezija ne gradi samo videoanalizama, već tradicionalnim roštiljem (asado) i zajedničkim ispijanjem mate čaja. Analitičar Matías Manna često ističe da jedan zajednički asado vrijedi više od 20 taktičkih video-sjednica. Skraćivanje treninga radi druženja uz hranu za Scalonija je ključ stvaranja obiteljske atmosfere u kojoj su svi sretni, što je rijetkost u kadru od 30 vrhunskih igrača. Ta kemija omogućuje igračima da Messija vide kao nogometno božanstvo, ali ujedno i kao običnog ‘dečka iz kvarta’ za kojeg su spremni poginiti na terenu.

No, nemojte nježniji pristup zamijeniti naivnošću. Ova Argentina više nije taktički nezrela. Kada je Engleska u polufinalu pritisnula, Scalonijeva je momčad zadržala mirnoću koju u Kataru, prema vlastitom priznanju, u nekim trenucima nisu imali. Ključ uspjeha je emocionalna inteligencija – sposobnost da se preživi suparnička dominacija, što se vidjelo i u ranijim teškim fazama turnira protiv Zelenortskih Otoka, Egipta i Švicarske.

“Znali smo da ćemo patiti i to je dio naše krvi, to je dio našeg DNK, a to donosi mir u glavi. U Kataru nismo bili toliko iskusni, uključujući i mene samog, i takve situacije su bile vrlo teške. Međutim, sada smo iskusniji jer znamo kakav je osjećaj kada protivnik dominira, kada primite gol za izjednačenje, tako da smo danas zadržali pribranost. Momčad je znala kako ostati mirna i, naravno, nikada nećemo odustati.”

Dok je Tuchel platio cijenu preranog zatvaranja utakmice, Scaloni je pustio svoje igrače da igraju na pogon emocija, motiva za Falklandske otoke, Diega Maragonu i Messijev posljednji Mundijal. Isplatilo se.