Nogometni klub nisu samo igrači, treneri i navijači. Njegovo važno tkivo, žila kucavica su i uvjetno rečeno mali ljudi. Ljudi iz sjene koji u tišini i daleko od očiju javnosti marljivo obavljaju svoj posao i predstavljaju srce i dušu kluba. Generacije se mijenjaju, a oni ostaju. Sport Klub vam donosi priču o jednoj takvoj osobi, svojevrsnoj legendi HNL-a koja se može pohvaliti zadivljujućim jubilejem.

Mario Mihić, glasnogovornik NK Osijek, taman je privodio konferenciju za medije kraju kada ga je trener prve momčadi Nenad Bjelica prekinuo.

“Ovdje među nama jedan je navijač koji od 18. veljače 1996. godine niti jednu utakmicu NK Osijek nije propustio. Protiv Istre je ispunio 1000 utakmica u nizu, lijep jubilej”, rekao je Bjelica i potom zabezeknutom, iznenađenom Mihiću poklonio uramljeni Osijekov dres s potpisima svih igrača.

Na njemu je pisalo ‘Miha’, kako ga odmilja zovu, i broj 1000.

“Mene nije baš lako ostaviti bez teksta, ali ovo je jedna od takvih situacija“, kazao je vidno dirnuti Mihić.

Mihić, dakle, gotovo punih 26 godina nije preskočio ni jednu jedinu utakmicu voljenog kluba. Dugo kao novinar, a zadnjih sedam godina kao glasnogovornik. Nema te prepreke koju nije preskočio kako bi uživo gledao svoj Osijek.

Mada, ispravit će nas i reći da je Osijekovih utakmica odgledao i puno više od 1000.

“Uh, možete misliti koliko ih se nakupilo od 1980. do 1996., ali ovih 1000 je u nizu. To je baš krasan jubilej, a najveće mi je priznanje što me Bjelica oslovio kao najvećeg navijača, a ne samo glasnogovornika“, priča nam Mario.

Nije ni slutio da mu se sprema iznenađenje i poklon.

“Ma kakvi, baš su me šokirali moji kolege iz PR službe. Znali su da mi je prva utakmica bila na hladnom Šubićevcu u veljači 1996., taman nakon početka rada Gradskog radija Osijek na koji sam došao iz Glasa Slavonije, i onda su počeli brojati utakmice do danas. Na toj sam utakmici radio prvi prijenos u povijesti tog radija.“

Svakojake je manevre osmišljavao kako bi iz tjedna u tjedan gledao Osijek. Ponekad i na nezadovoljstvo obitelji i rodbine.

“Znali su se nekad naljutiti, pogotovo ako bi u pitanju bili svatovi, pa bih im rekao da mogu doći tek iza ponoći, ovisno je li Osijek igrao kući ili vani. Nije bilo ni teoretske šanse da propustim utakmicu. Nekad bih išao kamionom, nekad autostopom, nekoliko puta i s Kohortom… Snašao bih se.“

Ljubav prema Osijeku Mihi je usadio njegov otac Josip koji ga je kao dječaka vodio u Wilsonovu ulicu na Gradski vrt. Godinama je svoje ljubimce na travnjaku bodrio pjesmom s tribina i ta strast nije se stišala ni kada je počeo pratiti klub iz druge perspektive, kao novinar.

“Sredinom 1991. imao sam ludu sreću što sam spojio ogromnu navijačku strast prema klubu i posao. Tadašnji urednik Glasa Slavonije Dragutin Kerže vidio je da sam ‘inficiran’ Osijekom i dao mi je da na dnevnoj bazi pratim rad kluba. Tada još uvijek nisam mogao putovati na sve gostujuće utakmice jer smo imali dopisnike, no 1996. pokretanjem Gradskog radija počeli smo pratiti klub na baš svim utakmicama i, eto, već 25 godina nisam propustio ni jednu.“

Najbliži prekidu tog čudesnog niza koji je započeo kao 27-godišnji reporter Gradskog radija Osijek Mihić je bio ovog ljeta kad se momčad spremala na put u poljski Szczecin na dvoboj pretkola Konferencijske lige s Pogonom.

“Ulaskom u zgradu aerodroma shvatio sam da sam zagubio osobnu iskaznicu, a do tog čarter-leta je bilo samo 15-ak minuta. Odjurio sam kući po putovnicu, a trener Bjelica je rekao da nećemo poletjeti dok ne dođem. Nisam uopće znao da je to rekao, to su mi kasnije prenijeli kolege. Baš me dirnulo. Pa i sad ovo protiv Lokomotive kad su mi navijači skandirali ime, ne znam je li ijedan glasnogovornik to doživio.“

Najsretniju i najtužniju uspomenu izvlači odmah, bez razmišljanja. Prvo najsretnija:

“Bez dvojbe dvije pobjede protiv PSV-a u jesen 2017. Oni nisu znali odakle smo i tko smo, a mi smo ih svladali u Eindhovenu. Atmosfera u revanšu u Osijeku bila je najbolja u klupskoj povijesti.“

I sad najtužnija:

“Prag, utakmica sa Slavijom 2000. za proljeće u Europi. Prošli smo Brondby i Rapid i onda u prvoj utakmici pobijedili Slaviju 2:0 kod kuće. U revanšu smo do 89. minute gubili 3:1 i bili u prednosti zbog gola u gostima, međutim primili smo dva gola i ispali. Obitelj mi je bila zabrinuta za zdravlje, znali su kako se osjećam kad sam morao u eter izustiti da je Osijek eliminiran. Taj mi je poraz najteže pao.“

Osim Osijeka, Mihić je dugo godina, čak 20 u nizu, bez prestanka pratio i hrvatsku reprezentaciju. Na pet europskih i pet svjetskih prvenstava, za što je dobio i priznanje dugogodišnjeg funkcionera HNS-a Zorislava Srebrića.

Privatni i profesionalni život Mihić ne odvaja. U jednom i drugom dominira Osijek.

“Moj život je NK Osijek. Kad dođem na stadion, ne gledam kad ću otići s njega. Volim pogledati treninge i osjetiti puls ekipe. Mene je Bog počastio ovim poslom. Živim svoj san.“

Onda vam samo možemo zaželjeti još barem novih 1000 utakmica u nizu?

“Haha, potrudit ću se! Ta neka mladenačka, pozitivna ludost i dalje me drži. Svaki gol proživljavam s istom emocijom kao kad sam odlazio s pokojnim ocem na stadion“, zaključio je Mario Mihić.