Ivan Santini povratnik je u europski nogomet, nakon jedne sezone u Saudijskoj Arabiji sada je u švicarskom prvaku Zürichu, koji u 2. pretkolu Lige prvaka igra s Karabahom.

Često je Santini mijenjao klubove u karijeri, ima ih već jako puno, a Zurich mu je 13. u karijeri.

“Puno… Većinom je to bio moj izbor, tjerala me ambicija, jer u mnogim sam klubovima imao dobre sezone i potom sam želio napraviti korak naprijed. Ići u bolju ligu ili po financijski kvalitetnije uvjete”, otkriva Santini razloge nomadskog stila života na početku razgovora za Sportske Novosti.

Kako one doživljavaju stalne promjene boravišta?

– Bez njih ništa ne bi bilo moguće. Uvijek su sa mnom i to mi je bio jedan od primarnih uvjeta kad sam gledao klubove u koje bih išao. Inzistirao sam da budemo zajedno. Nije lako seliti se svako malo i promijeniti toliko destinacija, ali koliko god teško, toliko je i lijepo iskustvo. Bogatstvo, jer djeca su naučila nove jezike, upoznala različite kulture i to može biti samo pozitivno.

Zašto ste odabrali Zürich, prvaka Švicarske?

“Nakon avanture u Saudijskoj Arabiji, gdje mi je bilo jako teško prilagoditi se na vrućinu, a teško je bilo i za obitelj, savršeno mi je sjeo. Odličan je grad, izvrstan klub, baš je dobra priča, jer zadovoljena je i moja nogometna ambicija i obiteljska. U glavi sam imao 90 posto da ću se vratiti u HNL, ali kad je uletjela ova opcija činilo bi se jako dobrom i da bi šteta bila da je ne prihvatim. Iz HNL-a sam dobio ponude, ali nije se radilo o niti jednom od četiri vodeća kluba, nego manjima. Iako sam u isto doba imao i financijski unosnije varijante, bile su opet daleko od Europe i to je za obitelj sada neprihvatljivo. U Švicarskoj sam pomirio sve interese.”

Može li vam Zürich oživjeti karijeru?

“Ambicije su mi odraditi ovdje dvije godine, na koliko sam potpisao, i odigrati što bolje mogu. Pokušat ću zabiti gol na svakoj utakmici, na svakom treningu biti što kvalitetniji. Uvijek su kod mene bile iste ambicije, bez obzira na klub i državu. Najveća mi je želja pokazati da sam sposoban još uvijek igrati na dobroj razini, a isto tako velika mi je želja prvi put u životu zaigrati u Ligi prvaka. Da i to probam, da zaokružim priču. Iako, budući da imam već 33 godine, nemam više što oživljavati karijeru. Ne planiram kao Zlatan Ibrahimović igrati do 41. godine ili duže. Bit ću aktivan koliko budem mogao, ali neka moja realnost nakon Züricha je vratiti se u Hrvatsku.”

Mislite li da ste mogli više igrati za Vatrene? Imate ukupno pet nastupa kod izbornika Ante Čačića i Zlatka Dalića, većinom ulascima s klupe…

“Naravno da sam mogao više igrati, ali nisam dobio pravu šansu. Ako sagledam, pravu prigodu imao sam u jednoj utakmici – protiv Španjolske u Elcheu, gdje smo svi zajedno odigrali jako loše i izgubili 6:0. Znalo se da u takvoj igri špice neće moći previše imati loptu i doći do izražaja. Eto, to je bila moja šansa. I to je to. Nije se poklopilo. Ništa, ne zamjeram nikome, to je tako kako je. Tako je kad ideš zaobilaznim putem, onda sve mora ići nekako teže, sporije, treba puno više vremena. Daleko teže je doći tako do prilike i ostvariti se u reprezentaciji. Osim ako si svjetska klasa kao Luka Modrić.”

Kako ocjenjujete etapu u Osijeku i jeste li mogli biti prvaci?

” Super mi je bilo u Osijeku. Nažalost, nismo uspjeli dostići Dinamo, ali mislim da je suradnja s Nenadom Bjelicom bila na obostrano zadovoljstvo. Oni su htjeli da nastavim s njima, ja sam imao drugačije planove i želje, ali divno smo se rastali. Lijepo je iskustvo bilo upoznati sve te dečke i živjeti u Slavoniji. Nakon tada već 8-9 godina u kontinuitetu što sam bio vani. Dobro mi je došlo malo se restartati.”