Da život nije film, uvjerili smo se na točno pet minuta do kraja prve dionice. Haliburton se sjurio na svoj prepoznatljivi ulaz, no umjesto polaganja, klonuo je na parket. Najglasnijom arenom u ligi, PayCom Centrom u Oklahomi zavladala je nevjerica i ta neopisivo prodorna, glasna tišina. Vrijeme, zbilja, kao da je za trenutak stalo.

Godina je 2003. Tijekom vrućeg ljeta, svi obožavatelji američke košarke pričaju o moćnim San Antonio Spursima koji su se, predvođeni legendarnim Timom Duncanom, okitili naslovom NBA prvaka pobijedivši New Jersey Netse u finalu.

Istodobno, u Indianapolisu se tog spomenutog vrućeg ljeta, pomalo ispod radara, počela rađati momčad za velike stvari. Konce kluba preuzeo je Larry Bird. Jedna od najvećih faca koja je ikad hodala NBA parketima, nakon trenerske, preuzela je predsjedničku ulogu u Indiana Pacersima, klubu iz njegova rodnog grada.

Na samom početku mandata, Bird je na mjesto glavnog trenera postavio svog nekadašnjeg asistenta iz trenerskih dana, Ricka Carlislea. Fokalne točke momčadi, Jermaine O’Neal i prekaljeni Reggie Miller produžili su vjernost klubu, a Pacersi su stvorili mladi tim koji je djelovao kao da može otići do samog kraja. Carlisle je kao debitant na klupi vodio momčad do impresivnog skora od 61-21 u regularnoj sezoni, najboljeg u čitavoj NBA ligi. Pacersi su, potom, u playoffu pomeli Boston Celticse te izbacili talentirani Miami Heat, da bi u šest utakmica izgubili tijesnu seriju protiv, pokazat će se, prvaka – Detroit Pistonsa.

Iako su pali na korak do velikog finala, Indianapolisom je zavladao optimizam. Momčad je imala sjajan spoj mladosti i iskustva, a uz talentiranog Carlislea na klupi, djelovalo je kako bi sljedeća godina mogla biti ‘ta’ za Indianu.

Ali, snovi su bili okončani rano, u samo jednoj, sudbonosnoj utakmici. Tog kobnog 19. studenog 2004. dogodio se skandal kakav NBA liga ne pamti.

Bio je to revanš konferencijskog finala između Detroita i Indiane. Tenzije su iz očitih razloga bile na visokoj razini, a sve je kulminiralo u zadnjoj minuti rezultatski već riješene utakmice, kad je Ben Wallace silovito faulirao Indianina Rona Artesta. Artest, kojega je, posve opravdano, pratila reputacija ‘vruće glave’ otišao je do zapisničkog stola kako bi se smirio, a onda je nastao kaos. Jedan od navijača bacio je piće na njega i to je bio okidač za notorni događaj, kasnije u košarkaškoj antologiji imenovan kao Malice at the Palace.

Najveća masovna tučnjava u povijesti američke košarke, na samom je startu sezone stala na kraj snovima Indiana Pacersa koji su zbog brojnih drakonskih suspenzija praktički ostali bez polovice rostera. Glavni akteri bili su razapeti u medijima, iako nitko nije uzeo u obzir da bi igrači trebali biti bolje zaštićeni od fanatičnih navijača.

Reggie Miller, najveći koji je ikad nosio dres Pacersa, preuzeo je konce momčadi koja je u jednom periodu igrala sa svega šestoricom igrača. Iako je već tada bio svjestan da ni u svojoj zadnjoj NBA sezoni neće doći do nedosanjanog naslova prvaka, ‘Uncle Reg’ još je jednom dokazao svoju veličinu. Međutim, u playoffu goriva nije bilo dovoljno, a kako to obično biva u nemilosrdnom NBA svijetu, takozvani prozor za osvajanje naslova snažno se zalupio i zatvorio Pacersima pred nosom.

Danas, 21 godinu kasnije, Reggieja Millera smo ponovno gledali u NBA finalu. Ali, ne na parketu, već u prvom redu tribina.

Odjeven u dresove svojih nekadašnjih suigrača, Miller je srčano navijao za svog starog trenera, Ricka Carlislea i novu generaciju Indiana Pacersa, koja je došla u priliku poraziti demone iz prošlosti i ispisati epilog te priče, koja već duže od dva desetljeća stoji nedovršena. I ostala je. Nakon gomile šokova, čarobnih preokreta i šuteva uz zvuk sirene, Indiana Pacersi su tragično poraženi u sedmoj utakmici NBA finala.

Prije par dana, dobio sam zadatak od urednika da nakon sedme utakmice finala napišem vlastiti osvrt. Tada sam bio uvjeren kako će ovaj tekst biti posvećen pobjedniku, novom NBA prvaku… Jer, kako glasi naslov Colonijinog hita – svijet voli pobjednike. Vjerojatno se onda pitate, pa zašto, pobogu, ne pišem o Oklahoma City Thunderima koji su osvojili prvi naslov u povijesti svoje franšize. Istina je, pobjednici su ti koji na kraju dana ubiru svu slavu, pišu im se ode i hvalospjevi, ali ova serija pokazala nam je da su mogući i ti rijetki slučajevi u kojima svijet voli gubitnika te u konačnici stane na njegovu stranu.

Možda je to nepravedno prema Oklahomi koja definitivno zaslužuje svoje cvijeće, ode i hvalospjeve. Međutim, ovo je možda prvi put ikada da se NBA playoff neće pamtiti po prvaku.

Indiana Pacersi su u netom završeno doigravanje ušli brutalno podcijenjeni od strane košarkaške javnosti. Iskreno, i ja sam bio dio te mase kojoj ni na kraju pameti nije bila pomisao da ovi Pacersi mogu otići do finala. Dapače, pred početak playoffa sastavio sam popis od osam momčadi koje imaju kakve-takve šanse za osvajanje trofeja Larry O’Briena, a Indiane na toj listi nije bilo ni u tragovima.

Pacersi su nas sve dobrano prevarili u regularnoj sezoni. Sve do siječnja, njihovom rosteru nedostajale su važne karike zbog ozljeda. Izgledali su grozno na startu sezone što ih je udaljilo od vrha Istoka, a to je bilo dovoljno da izvrsnu formu u drugoj polovici sezone nitko ne shvati ozbiljno. Indiana je u doigravanje ušla s četvrtog mjesta, a prvi protivnici bili su im osakaćeni Milwaukee Bucksi.

Kao da je bilo zapisano u zvijezdama, netom prije početka playoffa, u javnost su izašli rezultati anonimne ankete provedene među nekolicinom NBA igrača o najprecijenjenijem igraču lige. Neslavnu pobjedu u spomenutoj anketi, odnio je upravo playmaker Pacersa – Tyrese Haliburton. Nitko nije mogao ni slutiti kako će ta anketa postati jedan od glavnih narativa ovogodišnjeg doigravanja.

Kada se Rick Carlisle nakon gotovo 15 godina vratio na klupu Indiane, postavio je temelje za implementaciju jednog od najmodernijih i oku najugodnijih stilova igre u NBA ligi koji pomalo podsjeća na mitske San Antonio Spurse s početka priče. Nadrealno brza, protočna i nesebična igra s ubitačnim tempom koji nemilosrdno troši, a nerijetko na kraju i samelje protivnika – to je stil koji krasi Indianu Pacerse, a “najprecijenjeniji igrač NBA lige” bio je pokretač tog fantastičnog sustava.

Očito je ta anketa zapalila iskru u simpatičnom Tyreseu Haliburtonu koji je jedna od rijetkih zvijezda u modernom NBA-u poznata po tome da više voli razigrati suigrače, nego uzeti šut. A, u ovom playoffu, pokazao je da može oboje.

Pacersi su relativno lako prošli kroz Milwaukee, potom porazili najbolju ekipu Istoka – Cleveland Cavalierse – dok su u finalu konferencije nadjačali srčane New York Knickse. Indiana je u svakoj (!) od tih serija bila autsajder, a nakon svake smo kolektivno očekivali da jednostavno moraju stati.

Tako je bilo i prije velikog NBA finala. Oklahoma City Thunderi daleko su najbolja momčad ove sezone u najjačoj ligi svijeta, a iskreno, već nakon ispadanja Bostona i Clevelanda na Istoku, smatrao sam kako je sezona riješena jer na horizontu nisam vidio tim koji ozbiljnije može ugroziti mlade Thundere. U prijevodu, po drugi put sam u ovom playoffu otpisao Pacerse, ali kako ona stara poslovica kaže – tko prizna, pola mu se prašta.

Da sam bio u krivu, shvatio sam već nakon prve utakmice NBA finala, koja je savršeno sažela put ovih Pacersa do same završnice. Oklahoma je praktički od početka vukla konce i kontrolirala utakmicu, a u zadnjih 10 minuta ušli su s prednošću od čak 15 koševa. Međutim, Pacersi su već u nebrojeno mnogo navrata pokazali da za njihovu munjevitu košarku nema zaostatka iz kojeg se nemoguće vratiti. ‘Comeback kids’, kako su im počeli tepati američki mediji, topili su prednost Thundera malo po malo, a Tyrese Haliburton je četvrti put (!!!) u jednom playoffu pogodio šut u zadnjoj sekundi za pobjedu i kompletiranje novog šokantnog preokreta.

“Vrijeme je da postanemo pohlepni, još uopće nismo ni odigrali dobro”, govorio je u tunelu euforični Haliburton drugoj violini Pacersa, Pascalu Siakamu, nakon prve utakmice.

Polako mi je postajalo jasno da naizgled suludi snovi ovih Indiana Pacersa zbilja imaju pokriće te ih se ne smije otpisati. Ali, kada film premotamo unaprijed, do šeste utakmice finala, tu istu pogrešku napravio sam i treći put.

U petom susretu, pri rezultatu 2-2 u seriji, Tyrese Haliburton istegnuo je list desne noge. Vratio se na parket, ali djelovalo je kao da ondje stoji netko drugi, odjeven u dres heroja ovogodišnjeg playoffa. Oklahoma je povela 3-2, a djelovalo mi je da s ozlijeđenim Haliburtonom ta serija završava u šestoj utakmici. Međutim, ‘Hali’ je ponovno bio onaj pravi, a Ricku Carlisleu bilo je dovoljno da svog najboljeg igrača drži u igri svega 22 minute. Pacersi su deklasirali Oklahomu i osigurali sedmu utakmicu NBA finala, po prvi put nakon skoro čitavog desetljeća.

Očekivali smo spektakl. Čudesni napadački sustav genijalnog Ricka Carlislea protiv, možda i najbolje obrane ikad viđene u NBA ligi. Dvije nevjerojatno mlade ekipe, iz malih gradova, u zadnjih 48 minuta sezone bore se za prvi naslov u povijesti svojih franšiza.

Krenulo je i bolje od očekivanog. Na jednoj strani je MVP, Shai Gilgeous-Alexander vukao Oklahomu svojim nemogućim šutevima s poludistance, a Haliburton je uzvraćao karakterističnim dalekometnim projektilima. Jedna, druga pa i treća trica Tyresea Haliburtona u prvoj četvrtini najavile su okršaj koji ćemo prepričavati unucima, a činilo se kako će filmski scenarij Pacersa, kao vječnih autsajdera koji odlaze do samog kraja dobiti svoj sretan kraj. Ali, da život nije film, uvjerili smo se na točno pet minuta do kraja prve dionice.

Haliburton se sjurio na svoj prepoznatljivi ulaz, no umjesto polaganja, klonuo je na parket. Najglasnijom arenom u ligi, PayCom Centrom u Oklahomi zavladala je nevjerica i ta neopisivo prodorna, glasna tišina. Vrijeme, zbilja, kao da je za trenutak stalo.

“Naravno da sam svjestan rizika. Ali, ja sam natjecatelj i želim igrati. Učinit ću sve u svojoj moći da izađem na parket. Jednostavno, takva je situacija”, poručio je Haliburton prije utakmice broj šest, a taj rizik pokazao se kobnim.

Suze uplakane zvijezde Indiana Pacersa obišle su svijet, a potencijalno povijesna sedma utakmica NBA finala praktički je bila gotova. Iako službena dijagnoza još uvijek nije objavljena u trenutku pisanja ovog teksta, izgleda da je Haliburtonova ozljeda primjer pucanja Ahilove tetive kao iz medicinskog udžbenika, a kada se sve zbroji, Pacersi su doživjeli vjerojatno i najbolniji poraz u NBA povijesti.

U djeliću sekunde istodobno su izgubili sedmu utakmicu finala, glavna zvijezda momčadi doživjela je, možda i najgoru ozljedu u profesionalnom sportu, a posljedično su izgubili i čitavu sljedeću sezonu, jer Haliburton u njoj, prema svemu sudeći, neće ni zaigrati.

Indiana se borila do kraja, ali bez motora ekipe jednostavno nije išlo.

Inače fanatični Reggie Miller, tijekom četvrte je četvrtine utučenim, dugim pogledom u daljinu rekao sve. Nova generacija Indiana Pacersa nije uspjela završiti priču koju su on i društvo, pod palicom Ricka Carlislea započeli prije više od dva desetljeća.

Prilike poput ove u NBA ligi ne dolaze često, osobito za franšize iz manjih tržišta kao što je Indiana i pitanje kada će ponovno Pacersi doći ovako blizu tom nedosanjanom tronu. Gdje je tu pravda? Pa, zapravo je i nema. Ali, sport, pa tako i život općenito često nije pravedan. Međutim, Indiana se može tješiti onom otrcanom, ali u ovoj situaciji nevjerojatno primjenjivom frazom – “Možda nisu osvojili naslov, ali osvojili su naša srca”.

I zbilja je tako. Jer, praktički je nemoguće ne osjećati empatiju prema ovoj momčadi Pacersa. Dan nakon velikog NBA finala, gotovo nitko ne priča o prvacima, ali to nije kritika Oklahomi, bit će vremena da im pišemo ode i hvalospjeve koje zaslužuju. Ali ova sedma utakmica velikog NBA finala je samo dokaz da još uvijek, katkad, svijet zbilja voli gubitnike.