Novu tužnu stranicu u novijoj povijesti hrvatske košarke i novi debakl u kojemu je Hrvatska ostala bez plasmana na Svjetsko prvenstvo, za Sport Klub je komentirao naš proslavljeni stručnjak Željko Pavličević...

Nakon poraza od Finske, kojim je hrvatska košarkaška reprezentacija ispala iz daljnjih kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo sljedeće godine, Željko Pavličević (71) u razgovoru je za Sport Klub iznio svoja razmišljanja i otkrio razloge za koje smatra da su doveli do ove krize koja traje već godinama, čak i desetljećima.

Čovjek koji je Cibonu i Jugoplastiku (Pop 84) odveo do krova Europe, a koji danas kao trener radi u Hong Kongu, uvjerenja je da je prva pogreška aktualne reprezentacije napravljena puno ranije. Tiče se izborničkog mjesta.

„Ciklus smo započeli s jednim trenerom, završili s drugim. Smatralo se da će Mršić biti dugoročno rješenje, a nije tako ispalo. Pa i prije toga se događala selekcija trenera bez reda i pravila. Sve to sada dolazi na naplatu. Tu nam je trebala konstanta, dakle jedan izbornik od početka do kraja kvalifikacija. Problem su ta lutanja u stručnom dijelu koja su dovela do konfuzije u reprezentaciji. Ako je Savez vjerovao u Mršića, morao ga je zadržati. Nije dobro ako je reprezentacija odskočna daska za dalje.“

Nadalje, Pavličević tvrdi kako Hrvatska nema kostur momčadi koji će biti uigran i prije priključenja naših glavnih zvijezda iz NBA lige.

„Prekomplicirano je stalno samo čekati NBA igrače. Koliko su dana Bogdanović i Zubac bili s reprezentacijom? Svega nekoliko. To nije dovoljno. Kemija se u momčadi može stvoriti samo zajedničkim treningom i dugoročnom politikom. Moramo imati jezgru igrača u kvalifikacijama jer ćemo i ubuduće imati isti problem ako ga ne počnemo shvaćati ozbiljno.“

A što se tiče utakmice s Finskom, Pavličević kaže:

„Kad nešto krene loše, mora i završiti loše, iako u finišu zaista nismo smjeli izgubiti utakmicu. Promašili smo sedam od osam slobodnih bacanja, a to su elementarne stvari u košarci. Problem je što smo se uopće doveli u situaciju da moramo dobiti zadnju utakmicu protiv momčadi koja je na kraju osvojila našu skupinu. Kad sve sagledamo, imamo jednu pobjedu i to protiv Švedske u gostima jer je naš bek (op.a. Goran Filipović) odigrao vanserijsku utakmicu. Jedan takav igrač bitan je na toj poziciji, a mi ga nemamo već dugi niz godina.“

Kad smo već dotaknuli poziciju playa, da odmah raščistimo s Pavličevićem – jeste li za stranca na toj poziciji ili ne?

„Ako se nađe kvalitetno rješenje, onda OK, jer trenutno ne vidim nekog našeg playa koji može imati takvu klasu. Možda ne bi bilo loše uzeti stranca samo za Eurobasket, da malo popravimo psihu jer se mladi igrač ne može razvijati uz poraze. Šteta je ne iskoristiti dobre igrače koje imamo poput Bogdanovića, Hezonje, Zupca i Žižića, ali isto tako trebamo biti svjesni da stranci nisu dugoročno rješenje jer nekad im se možda neće htjeti dolaziti na pripreme ili će otići u neki drugi klub…“

Vratimo se još malo na Finsku. Priča se puno o tome je li Lovro Gnjidić trebao igrati u završnici utakmice nakon što je tri minute do kraja zaradio prvo tehničku, a onda i ‘običnu’ osobnu pogrešku, čime je poklonio suparnicima lagane poene. Naš mladi razigravač u zadnjoj je minuti promašio čak četiri slobodna bacanja. OK, bio je pod velikim pritiskom, ali nije baš uobičajeno da playmaker ne može pogoditi ni jedno od četiri bacanja.

„Jedno je igrati za klub, a nešto sasvim drugo za reprezentaciju jer je veći pritisak. To je stvar Mulaomerovića, procijenio je da mu Gnjidić treba i time napravio medvjeđu uslugu sebi i njemu, ali lako je sada to reći. Ako ništa, Gnjidić je nakon dvije pogreške trebao nakratko otići na klupu. A da je morao pogoditi barem jedno ili dva bacanja, morao je. Tim više što smo u tim trenucima još imali plus.“

Bojan Bogdanović stao je u obranu mladog Gnjidića.

„Dobro je i napravio. Uostalom, i Bogdanović je promašio bacanja, događa se. Ne smijemo zaboraviti da se Bogdanović uvijek odaziva svim akcijama reprezentacije. Uglavnom, ne treba sada osuditi Gnjidića i stvoriti mu kompleks. Ja sam svojedobno kao trener Cibone izgubio dvije godine zbog bekova koji se nisu kvalitetno razvili. Na toj se poziciji igrač razvija malo duže.“

Ono što je obilježilo utakmice protiv Slovenije i Finske – osim naravno poraza – su katastrofalna otvaranja Hrvatske. Slovenija nam je napravila 25 razlike u prvoj četvrtini, a protiv Finske smo otvorili s 2:14.

„E, to je pitanje na koje stručni stožer treba dati odgovor. Protiv Slovenaca je to bio debakl u prvoj četvrtini, utakmica je već tada bila gotova. Možeš izgubiti, ali ne baš takvom razlikom. Imamo mi tu dovoljno dobrih igrača, nismo baš bezazleni. A onda se ista stvar ponovi protiv Finske koja ipak nema tu snagu nastaviti u istom ritmu kao Slovenija s Dončićem. Čitavu smo utakmicu bili u tenziji i hvatali minus.“

Pati li Hrvatska na neki način od prevelike ovisnosti o Bogdanoviću i Mariju Hezonji? Dojam je da ostatak momčadi, pogotovo u kritičnim trenucima utakmica, radije gura loptu u ruke njih dvojice nego da sami preuzmu odgovornost.

„Ima istine u tome jer se svi ostali igrači pasiviziraju i idu linijom manjeg otpora. Bogdanović je top šuter, Hezonja se ove godine adaptirao na europsku košarku i imao dobru sezonu kod Perasa, ali imali smo puno individualnih akcija. Ne djelujemo kao tim. Nema uigranih akcija kada Bogdanovića ili Hezonju ne ide ili kad su zatvoreni. Čak smo protiv Finske izgledali homogenije kad nismo imali po imenima najjaču momčad na parketu.“

Problem je očito i psihološke naravi, zbog čega je Pavličević jako oprezan.

„Ako nas uhvati defetizam u kojem se iz generacije u generaciju generiraju strah i gubitnički mentalitet, tu nam neće pomoći nikakva tehnika ni taktika, a to bi onda bio najteži mogući problem za rješavanje.“

Roko Prkačin i Gnjidić igrači su budućnosti hrvatske reprezentacije, no Pavličević smatra da još moraju dosta napredovati da bi izrasli u prave klase.

„Mladi još trebaju sazreti. Zakucavanje Prkačina nije dovoljno. On još mora raditi na šutu jer igra na šuterskoj poziciji, a Gnjidić za sada koristi samo talent, bez drugih stvari. Mora imati konstantu.“

Mnogi sada zazivaju odlaske čelnih ljudi Hrvatskog košarkaškog saveza, u prvom redu šefa Stručnog savjeta Dina Rađe, ali i predsjednika HKS-a Stojka Vrankovića.

„Odgovornost tu apsolutno postoji. Ne može se ovo dogoditi, a da nitko nije odgovoran“, kaže Pavličević.

„U prvom je redu struka kriva. Predsjednik ne može biti izravno kriv, ali može nešto javno izreći, staviti veto na neku odluku, reagirati… Nisam to do sada vidio. Sve nekako ide kao mirna voda. Predsjednik i stručni stožer moraju postaviti principe kojih se treba pridržavati cijela struka i izbornik.“

Izbornik Damir Mulaomerović tu je najmanje kriv, smatra Pavličević.

„On je prihvatio momčad u teškom trenutku i onda se dogodi ovakav peh. Ne može on biti odgovoran za sedam promašenih slobodnih bacanja u zadnjoj minuti, iako možemo pričati o tome je li u finišu morao izvaditi Gnjidića…“

Bez šansi za odlazak na Svjetsko prvenstvo, Hrvatske neće biti ni na Olimpijskim igrama u Parizu 2024., što znači da ćemo ju na velikim natjecanjima, u bližoj budućnosti, gledati samo na ovogodišnjem Eurobasketu. Nakon toga sljedeće EP bit će tek 2025. i za to ćemo natjecanje morati igrati pretkvalifikacije.

„To je grozno. Gubite ritam utakmica i pravih natjecanja. Pali smo bez ispaljenog metka. Mladi igrači ne mogu se razvijati u takvom okruženju. Na dnu smo kvalitete, nema tu velike filozofije. Očekujem reakciju igrača, da se skupe i pokažu zube. Na Eurobasketu nemaju što izgubiti, gore od ovoga ne može. Trebamo homogenizirati momčad i imati viziju tko će nam na kojoj poziciji igrati za tri ili pet godina, a ne raditi ‘ad hoc’. Moramo se i riješiti sindroma NBA igrača, oni nam moraju samo biti šlag na tortu. Ne možemo vječno čekati Bogdanovića da zabije 30 poena.“

Pavličević je s nama podijelio i stav oko (ne)sudjelovanja hrvatskih klubova u ABA Ligi koji u široj slici dakako utječe na rad i kvalitetu naših klubova koji na kraju krajeva stvaraju buduće reprezentativce.

„Srpska je košarka dobila što je htjela, dva kluba u Euroligi koja se zatvara u europsku NBA ligi. Tu prolaza iz regije više neće biti. I koja je onda svrha ABA Lige? Država u Srbiji financira klubove velikim sredstvima i mi im ne možemo biti konkurentni. Smatram da je izlaz jedno od europskih natjecanja, dakle Eurokup ili Liga prvaka, ali samo uz veći budžet koji bi našim klubovima omogućio konkurentnost. Gledao sam finale našeg prvenstva i pune dvorane. Ambijent je bio dobar. Koga ovdje zanima gledati utakmice protiv Mege ili FMP-a? Nikoga. A na Partizan i Zvezdu ne idu jer znaju da će njihovi klubovi glatko izgubiti. Ako ne presiječemo na vrijeme, neće biti dobro“, zaključuje iskusni Željko Pavličević.