Povratak Ivana Rudeža u Cibonu nakon više od desetljeća zasad se pokazao kao jako dobar potez kluba iz Savske. Zagrebački stručnjak, koji je već bio dio Cibonine klupe u sezoni 2011./2012. kao pomoćni trener, ljetos se vratio pod Toranj u ulozi glavnog trenera, s jasnim ciljem - stabilizirati momčad i vratiti klub na put rezultatske konkurentnosti.

Rudež iza sebe ima bogato međunarodno iskustvo. Posljednje dvije godine radio je u Švicarskoj kao izbornik U19 reprezentacije te voditelj razvoja u tamošnjem savezu, a tijekom karijere vodio je klubove diljem Europe – od Slovačke, Austrije i Njemačke do Mađarske, Nizozemske i Švicarske. Posebno se istaknuo u Ženevi, s kojom je osvojio dvije titule prvaka, Kup Švicarske i dva Superkupa, dok je bio i izbornik seniorske reprezentacije Slovačke.

U razgovoru za Sport Klub govorio je o povratku u Cibonu, borbi za drugo mjesto u Premijer ligi, izazovima koji čekaju klub, ali i o preranoj smrti Duška Vujoševića, jednog od najvećih trenerskih autoriteta regionalne košarke i čovjeka koji je na njega ostavio snažan profesionalni trag. Tema su bili završnica NBA lige, tko je bolji Toni Kukoč ili Dražen Petrović, zatim Luka Dončić i Nikola Jokić koji danas dominiraju u NBA-u te povratak navijača u Draženov dom.

Ivane, vratio si se ljetos u rodni grad i prihvatio poziv Cibone. Nekako se zatvorio krug još od mladih dana, kada smo svi zajedno pratili Cibonu koja je dva puta bila prvak Europe. Koliko je tebi osobno velika stvar i satisfakcija biti glavni trener Cibone?

“Velika stvar! Iako je klub došao na niže grane, i reputacijski i rezultatski, ne samo u Hrvatskoj, nego i reputacijski gledano vani.

Ja sam zadnjih deset godina vani i mogu nekako valorizirati kako ljudi poimaju tu Cibonu. Za mene je to svakako emotivna odluka, ali kada se donose ovakve odluke, treba uzeti dvije stvari u obzir. Ja sam gledao s kojim ljudima ideš raditi ovu priču i kakav je koncept. Naravno, emocija je ta – moj grad, moj klub. Nekako smo svi, kao što si rekao, odrasli uz taj klub i želimo zajedno pogurati da ponovno postane jedan veliki klub. Uredan, prije svega. Najbitnija utakmica za Cibonu ove godine bilo je to preoblikovanje.

I to je na veliku pohvalu novoj gradskoj vlasti s Tomislavom Tomaševićem, koji su amenovali preoblikovanje našeg kluba iz udruge u sportsko-dioničko društvo.

Naravno, zasluge idu i našoj upravi i gospodinu Victoru Dodigu, koji je i patriotski, i poslovno, i s emocijom odlučio postati najveći dioničar kluba i postaviti klub na neke zdrave temelje i zdrave noge.Ono što je nekad bilo zapravo zadnjih desetak, petnaest godina nezamislivo – Cibona će uskoro, kada se to riješi, biti bez dugova, stabilan klub, ali i na jedan način privatni klub.”

Spomenuo si Victora Dodiga, čovjeka iz bankarskog sektora koji dolazi iz Kanade i veliki je ljubitelj sporta. Otkud ta njegova ljubav prema Ciboni, možeš li nam to malo objasniti?

“Victor i njegova obitelj tražili su jedan takav sportski projekt kroz koji bi se povezali sa svojom pradomovinom.

Victor je odrastao u Kanadi i svi poslovi njegovog života i karijere su vezani za Kanadu. Njegova priča je dosta inspirativna i u poslovnom kontekstu. Čovjek koji je počeo na šalteru banke došao je do pozicije CEO-a kanadske banke, što vrlo jasno govori o tome kakvom je ‘mindsetu’ riječ.

To je pobjednik, čovjek koji zna što znači graditi strpljivo, konceptualno i ulagati. Sretni smo da imamo čovjeka koji će sada stati iza kluba i financijski i logistički, ali to su tek prvi koraci napravljeni i još je dalek put do nekakve stabilizacije.

Ovo što sam spomenuo o vjerovnicima i dugovima – oni ne mogu nestati preko noći i naravno da će ljudi biti u prilici svoja potraživanja pretvoriti ili u dionice ili se na određeni način s klubom dogovoriti o načinima isplate.

Da, nešto što je bilo nezamislivo prije par godina sada se događa i ide u pravom smjeru.”

Cibona ove godine dobro gura s obzirom na budžet i način na koji je složena momčad. Pričali smo ti i ja, znamo se dugo i privatno, još s vanjskih haklova Zagreba, da si pogledao na stotine, možda i više Amerikanaca kada si morao izabrati dvojicu u okviru budžeta. Hepa i Robertson su se dobro poklopili i kliknuli. Koliko je zapravo težak proces pronaći takva dva igrača, prije svega po karakteru?

“Jako je težak, zato što smo to počeli raditi u prvih deset dana osmog mjeseca, kada je tržište za sve ozbiljne klubove maltene već bilo zatvoreno.

Mislim, svaki ozbiljan klub ima pitanje i trenerskog kadra i nekakvog koncepta momčadi riješeno već u četvrtom ili petom mjesecu. Znači, Ciboni se događalo što se događalo, sada ne ulazimo u to.

Mi smo se uhvatili posla prvog osmog i taj skauting je krenuo. A uvijek se mora gledati što se dogodilo i na što se nadovezuješ. Mi smo se nadovezali na jednu gubitničku sezonu, negativnu sezonu, lošu sezonu, gdje je bilo puno negative, ogovaranja, kašnjenja plaća, odlazaka, dolazaka, svađa, previranja, lobiranja, kao što to bude oko velikog kluba.

Vrlo je bitno bilo dovesti pozitivce. Neke ljude koji kada uđu u dvoranu prvo žele raditi, žele napredovati, ne ganjaju svoju statistiku, nego su obojica procijenjeni kao karakterni dečki koji će poginuti za ekipu i isto će biti sretni ako zabiju dva poena ili dvadeset poena.

S istim stavom će doći sutra na trening i prenijeti nekakvu pozitivnu energiju na ekipu. Ja mislim da je vrlo bitno imati takve ljude u svlačionici kada se kreće raditi neka nova pozitivna priča.

Nije bilo lako, ali opet uspjeli smo. Mislim, taj Hepa je išao ispod radara. Kod Robertsona je fora bila u tome što ga je menadžer malo ‘usosio’ jer ga je poslao u arapsku zemlju nakon Rusije. I sada ga nitko nije htio ozbiljno gledati zato što je igrao, ne znam, po Arabiji pola godine.

A mi smo ga znali od prije jer ja znam kada je bio rookie. Došao je u Fribourg u Švicarsku i moj asistent je tamo radio. Znam i Peru Aleksića koji ga je trenirao i tako dalje… Danas, mislim, s dva telefona dobiješ informaciju i DNK o svakom igraču i tako smo dobili najbolje moguće informacije o Robertsonu.

Naravno, svi su oni igrači sa svojim prednostima, vrlinama i manama. Ali evo, za sada se pokazalo da su nam te vrline doista pomogle.”

Kad te ovako slušam, moram ti spomenuti Duška Vujoševića. Prije nekoliko dana nas je napustio. Puno smo puta pričali o njemu, a naš zajednički prijatelj Danko Cvjetićanin, koji je krenuo uz njega kao mlad igrač u Partizanu, puno nam je pričao o njemu. Ti si puno puta dolazio na njegove klinike. Koliko je on bio važan za izgradnju čovjeka, a ne samo igrača? Pamtiš li neki prvi susret i neku anegdotu o Vujoševiću?

“Prva anegdota je kod njega na pravoslavni Božić, na ručku, i na polici knjiga od Alfreda Adlera, koji je bio poznati psihijatar.

Ja sam htio ispasti malo smiješan, a on je tada bio u sezoni s Partizanom, nervozan i nije bio baš dobre volje. Rekao sam mu: ‘Ovo je Alfred Adler, knjiga za Danilovića bila?’

Uglavnom, što reći? Mogu samo reći da sam privilegiran što sam poznavao tog čovjeka i da ga mogu smatrati svojim košarkaškim prijateljem.

Puno puta sam dobio poziv: ‘Ej, Školska knjiga’, pa onda bubne neki naslov za koji nikad nitko nije čuo – ‘Idi, pošalji ili mi donesi knjigu.’ Uvijek je naručivao knjige. Teška noć u Bratislavi, gdje je vodio reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Mensur Bajramović je pomoćnik, on je glavni trener Bosne, ja glavni trener Slovačke, igramo jedan protiv drugoga.

Naravno, druženje prije utakmice, ali tijekom utakmice on, još u teškoj šećernoj bolesti, jedva stoji, udara nogom stolicu, onako živčan, i skoro se ruši, blijed kao krpa ulazi u svlačionicu, nose ga na rukama, ali izdrži utakmicu do kraja.

Navečer smo jedva spašavali taj prst od amputacije, nije htio napustiti ekipu. Oni su sutradan imali let za Erevan jer je Armenija bila u grupi, ali nije htio napustiti ekipu. Do četiri ujutro trajalo je nagovaranje da mora spasiti sebe, svoj život. On je jednostavno bio spreman na sve.

Taj detalj pokazuje koliko je volio košarku i na što je sve bio spreman. Mislim da je košarkaški svijet izgubio jednog od najvećih košarkaških učitelja i čovjeka koji je gradio ličnost.

Njegove metode bile su poznate. Za nas koji smo unutra, mi ih shvaćamo, a za neke izvana neke metode su bile možda čudne, ali ljudi koje je stvorio kao košarkaše, koje je modelirao i na kraju krajeva i čitači u koje su se pretvorili njegovi puleni poput Lučića i Tepića, govore puno o tom čovjeku.”

Za kraj, što možemo očekivati od Cibone ove sezone? Ostalo je još malo do kraja prvenstva, Cibona se bori za drugu poziciju. Što možemo očekivati u završnici sezone?

“Generalno, mislim da je previše otkaza svugdje u Europi. To je nešto što je strašno..“

U Euroligi “samo” deset otkaza…

„Da, to je strašno i to je apsolutno nestvarno. Mislim da to šteti svim klubovima, a najviše šteti igračima. Što se tiče nas, mogu reći da smo zacementirani na tom trećem mjestu dosta čvrsto, autoritativno. Imamo šanse biti drugi u regularnom dijelu.

Imamo jako dobar skor. Nakon Nove godine mislim da smo imali samo dva ili tri poraza. Druga smo najbolja i najefikasnija obrana lige. To mi daje nekakvu nadu. Vjerujem da možemo ove godine doći u finale. Iako Cibona nije igrala finale tri godine zaredom, vjerujem da bi taj ulazak u finale za nas bio jedan super osjećaj na kraju sezone.