Makedonski košarkaš Nenad Dimitrijević ekskluzivno za Sportklub pričao je o svojoj karijeri, a osvrnuo se i na nikad neizvjesniju Euroligu

Iz rodnog Skopja Nenad Dimitrijević otišao je vrlo rano jer ovaj talentirani playmaker – kojem je najveći igrački Miloš Teodosić („samo njega sam gledao te upijao njegovu kreativnost i magiju“) – od malih nogu pokazivao je velik talent i bio je vrlo ambiciozan.

Tako je kao 14-godišnjak preselio u redove ambicioznog španjolskog prvoligaša Joventuta iz Badalone. Vrlo brzo se kroz mlađe kategorije tog kluba probio do seniorske momčadi te je ubrzo zaigrao u ACB ligi.

U lipnju 2021. godine, Dimitrijević je preselio u španjolski klub Valencia, a usprkos tome što je jako dobro igrao u ljeto 2022. odlazi na posudbu u ruski klub UNICS Kazan, s kojim je osvojio VTB United ligu. No, kada je u ljeto 2024. godine došla ponuda euroligaša iz Emporio Armanija iz Milana nije dugo dvojio…

Da je to bio pravi potez govori i podatak kako je uoči početka sezone osvojio talijanski Superkup te je proglašen MVP-jem (najkorisniji igrač). Bolje nije moglo…

“Da, napustio sam rodno Skopje već sa 14 godina. Kad sam imao 13 godina bio sam njihov gost na tradicionalnom božićnom turniru. Bili su jako zadovoljni i ubrzo nakon toga su me pozvali da budem dio njihove ekipe za sljedeću godinu. Sjećam se da sam seniorski debi upisao protiv Barcelone kad sam imao 18 godina i u pet sezona u prvoj ekipi Joventuta prošao sam sve. Bilo je dosta lijepih i dosta izazovnih stvari. To mi je baš bila neka lekcija za sve što me čekalo”, za Sportklub je rekao 27-godišnji Dimitrijević.

Kaže kako je nakon toga prešao u Valenciju, ali ubrzo je shvatio da to nije bio najbolji potez, a uz to je i dobio mononukleozu zbog koje je više od dva mjeseca ‘morao biti u krevetu.’

“Da, to je bila nezgodna sezona, što je izgleda tako trebalo i biti. Kad sam se vratio u momčad novi trener me nije želio jer se me nije vidio u njegovim planovima i u pomoć mog menadžera Miška Ražnatovića odlučili smo da je najbolja opcija UNICS iz Kazana. Iskreno, ja sam imao neki feeling da će to biti odlično za moju karijeru i tako je i bilo. Već u toj prvoj godini osvojili smo VTB ligu, prvi put u povijesti kluba i to je bilo nešto što neću nikad zaboraviti jer to je bila i moja prva titula na seniorskom nivou. Zbog toga sam odlučio ostati u Rusiji i sljedeće sezone. Moram reći kako sam se osjećao fenomenalno, a posebno me dojmio hrvatski trener Velimir Perasović. Uz njega u klubu su bili pomoćnici Milano Karakaš i Đorđe Varagić, dakle naši ljudi iz Balkana koji su me sjajno prihvatili. Igrao sam u sjajnoj formi i stigla je ponuda iz Milana, a presudio je izazov da napokon zaigram u Euroligi. Nije mi bilo lako otići, ali ipak sam čekao čitav život takvu ponudu i šansu da igram u Euroligi. Bilo mi je teško otići iz Uniksa jer smo bili kao obitelj.”

Kad je makedonska reprezentacija u pitanju dotakao se i nedavno završenih kvalifikacija za Eurobasket:

“Bio nam je cilj da izborimo plasman na Europsko prvenstvo, ali to nažalost nismo uspjeli. Nismo imali dovoljno sreće, nisu nam se poklopile neke stvari. Da me nisu uhvatili grčevi protiv Estonije možda bi sve bilo drukčije jer pokazali smo na gostovanju kod Poljske, gdje smo igrali fantastično, kako se možemo nositi sa svima. Nakon toga su nas pogodile ozljede stranaca Happa i Wileyja koji imaju makedonski pasoš pa nam se priključio TJ Shorts koji je fantastičan igrač, ali mislim da nam je ipak centarska pozicija više nedostajala. Dali smo sve od sebe, ali nismo se uspjeli plasirati na Eurobasket isto kao ni Hrvatska što me iznenadilo jer imate jako talentirane igrače. Opet se pokazalo kako je ex-YU košarkaška nascija, ali eto, mi i Hrvatska zaista nismo imali sreće jer smo upali u grupu s domaćinima, a takav sustav Fibe po meni baš nije fer.”

Posebna tema bila je Euroliga. Iako ne igra puno u sastavu EA Milana odlučio je naporno raditi i biti strpljiv:

“Kad su u klub doveli novog playmakera (Novo Mannion, op.a) minutaža mi se smanjila, ali s vremenom sa naučio biti strpljiv. U Euroligi moraš biti spreman u svakom trenutku kako bi pomogao i nadam se da ćemo ostvariti cilj da uđemo u top 8. No, ova sezona u Euroliga stvarno je najneizvjesnija dosad kad je borba za play-off u pitanju. S dvije pobjede možeš skočiti pet pozicija gore, a s dva poraza možeš biti na rubu ispadanja iz play-offa. Po meni najbolju košarku igra Olympiakos jer je većina igrača već puno godina zajedno i imaju taj sistem s trenerom Bartzokasom u kojem svi igrači imaju loptu. Uz njih tu je naravno i Panathinaikos gdje igrači imaju totalnu slobodu u igri. Tu je još i Fenerbahče s trenerom Jasikevičiusom koji je po meni taktički ‘mastermind’.”

Za kraj je stiglo pitanje o beogradskom Partizanu za koji je navijao kao klinac. Jednom ste rekli kako biste za svoj gušt zbog sjajne publike voljeli zaigrati u tom klubu?

“Moram reći da igraju sjajno i vidim ih 99% u play-inu. Stvarno su uhvatili ritam, pronašli su  način, pronašli su kemiju, igrači su našli svoje uloge i krenuli su da dominiraju u utakmicama. Istina, bio sam veliki navijač Partizana kad sam bio klinac i volio bih odigrati tamo barem jednu godinu. Volio bih osjetiti tu publiku, tu podršku, jer nikad u životu, gdje god sam igrao, ti klubovi nisu bili poznati po nekoj velikoj navijačkoj bazi. Zaista nikad nisam osjetio takvu podršku, ali tko zna, možda jednog dana odigram u Partizanu barem jednu sezonu da osjetim tu podršku i tu ljubav.”