Što reći nakon ovog Svjetskog prvenstva za Hrvatsku... Drugo veliko natjecanje zaredom i druga medalje za naše Vatrene. Ma, tisuću puta bravo!

Čudno je ovo Svjetsko prvenstvo bilo po mnogo toga, ne igra se u onim ljetnim mjesecima kada smo na to inače navikli, iskakale su neke reprezentacije za koje nismo očekivali, oni koji su pogađali rezultate utakmica nerijetko su znali i pogriješiti u prognozama s obitelji, prijateljima ili kolegama.

Na čelu s kapetanom Lukom Modrićem koji je s 37 godina opet pokazao kakav je maestro, Hrvatska je, iako joj možda neki i nisu previše vjerovali prije početka ovog velikog natjecanja u Kataru, ponovno ostvarila povijesni uspjeh. A kapetane, jedino što se sada tebi reći je – jedno veliko hvala!

Došli smo u Katar kao viceprvaci, a sada smo opet na vrhu kao treća reprezentacija svijeta.

Kad se pričalo prije Rusije o velikim uspjesima Vatrenih, izdvajala se uvijek ta Francuska 1998. Tada sam imala tri godine i naravno da se tog dijela hrvatske nogometne povijesti ne sjećam. Ali zato znam kakav je osjećaj bio te 2018., i kakav je sada. Baš neopisiv.

Rusija je bilo stvarno nešto posebno, sva ta drama produžetaka i penala, pa onda spektakularan doček u Zagrebu… Bila sam dio te velike povijesti.

I sada su mi Vatreni omogućili da i ovu godinu ponosno prepričavam nekim budućim generacijama. Kako je to izbornik Zlatko Dalić ponovno uspio ujediniti sve Hrvate i opet doći do te medalje.

I da, to su napravili upravo i ti momci koji igraju ili su u jednom trenu ponikli i iz tog HNL-a. A prema SofaScoreu, ali i subjektivnom mišljenju, upravo se jedan igrač HNL-a na ovom prvenstvu dokazao u svom najboljem mogućem izdanju. Ime mu je Dominik Livaković. Naravno da je i on griješio, vrijedi i to priznati, ali znate onu –  tko radi taj i griješi…

A svijet je upoznao i tog ‘najboljeg stopera na svijetu’, Joška Gvardiola. Ali najbolje od svega je – njemu je tek 20 godina. Zamislite koliko on tek u budućnosti može doprinijeti hrvatskoj reprezentaciji ako u ovim mladim godinama igra na ovako visokom nivou. A opet je tako skroman. Sve su dirnule i one njegove suze nakon poraza od Argentine, ali dobro mu je rekao Marko Livaja, nema Joško razloga za brigu, bit će još ovakvih natjecanja za njega.

Upravo su tako nekako skromni učinili ponosnima cijelu Hrvatsku. Možda je ovo klišej koji se ovih dana toliko puta spomenuo, ali Vatreni, vi ste naš ponos.

Cijela Hrvatska nervirala se uz vas, smijala, slavila, tugovala nakon Argentine i žalila, a na kraju opet slavila! Kao neka malo veća obitelj, od malo manje od četiri milijuna stanovnika.

Fascinira i podatak da od 1998. pa sve do danas Hrvatska ima tri medalje sa svjetskih prvenstava, a dok jedan Brazil (plešu li i dalje sambu?) i Španjolska imaju po dvije.

Nakon svega, valjda će sada svijet zapamtiti da Hrvatsku ne treba podcjenjivati, ali i da nije kraj dok Hrvatska ne kaže da je kraj.

Hvala na Kataru, brončani Vatreni!