One down, who the hell knows how much to go…..kažu ljudi ako ih upitate koliko ćemo mjeseci još živjeti u ovoj podvrsti karantene.

Život bez sporta. Podsjeća me na filmove o Ludom Maxu, ona stara verzija s Melom Gibsonom, planet na kojem vlada bezvlašće, nema trgovina, niti pekarnica, a niti kioska, samo pustoš i luđaci koji pokušavaju ‘potamaniti’ jedni druge za prevlast na svijetu prepunom bezdana.

Dobro, možda malo pretjerujem. Imamo Bjelorusiju, Tadžikistan i Nikaragvu. Ako može drug Lukašenko, tko smo mi da se žalimo! Definitivno, bolje išta nego ništa. Ali nedostaju mi Filipini, oni košarkaški. Nisam mislio da ću to ikada izustiti…’It’s so nice, you have to see it twice…‘…klasik Doktora Džeja i Jamesa Hernandeza kao odgovor na rijetko zakucavanje, nisu Filipinci krivi što je gravitacija ‘mnogo jaka’ tamo dolje.

S druge strane, mislim da je ovo idealno vrijeme za samo-refleksiju. Nije se lako suočiti sa samim sobom, što sam u životu postigao, otkuda sam krenuo i u krajnjoj mjeri, gdje ću stići i završiti. Razmišljam o Novom Zelandu. Uvijek me fascinirala njihova kultura, ali nema previše veze s Gospodarom prstena. A niti Hobitom. Doduše, još nisam stigao pogledati ‘mini’ Gospodara prstena, čovjek bi pomislio da imam vremena, ali iznenadili biste se.

Srećom, radim posao koji mi omogućuje dežuranje od kuće da naše drage gledatelje zabavljam ovakvim tekstovima koji su zapravo o ničemu. Poput Seinfelda. Netflix ga je otkupio, koliko čujem, ali stiže tek iduće godine. No, neki dan se pojavio Community, nikad nisam gledao, ali slušao kako je odličan uradak.

Kad već pišem o TV serijama, naletio sam na Manifest. Podsjeća na Izgubljene, s time da se radnja ove serije ipak događa na asfaltu. I taman kad sam se ufurao u ono što se događa, iskočila je Jadranka!

Ne znam, možda je to zbog frizure, ali gospođa sa slike neodoljivo me podsjeća na Jadranku Kosor. Pitao sam nekoliko kolega, prijatelja imaju li sličan dojam…niti jedan nije odgovorio potvrdno. Priznat ću, malo me zabrinula ta konstatacija. Zašto mi se odjednom ukazuje Jadranka Kosor? Ništa mi nije jasno. Čitam prije nekoliko dana kako podosta ljudi ima problema sa spavanjem otkada su u samoizolaciji, možda je to razlog. Inače, jutros se probudih i vidim cipele ispred televizora. Nemam pojma zašto. 

Jedna od najdražih zanimacija u slobodno vrijeme mi je Battlefield 4. Nisam neki izraziti gejmer, ali u ovu sam se igru zaljubio od dana kad je izašla, a to je bilo 2013. godine. Mislim da sam s njome proveo nekoliko tisuća sati sve ove godine. Mape koje su prezentirane mogao bih opisati do zadnjeg detalja, a vjerojatno ih poznajem bolje od vlastite sobe….koju sam uspio i počistiti neki dan, zamislite, pronašao sam remen koji sam mislio da sam izgubio prije dvije godine. I da, još uvijek mi ne paše. Prokleta gravitacija!

Dakle, Battlefield. Koliko sam tisuća sati proveo igrajući ovo čudo, toliko sam vremena proveo gubeći živce zbog Dicea, jednog od kreatora igre. Prerano su odustali od održavanja, a vjerne igrače time su napustili ostavivši ih na milost i nemilost prevaranata. Ne mogu riječima opisati što bih učinio liku koji čim krene misija uskoči u helikopter, onaj marke Viper, i zatim tamani ljude sa svih strana, preko i kroz zidove, ispod tenkova i aviona. Uh…kakvi životni problemi, zamislite. Ali volim ‘snajpati’. Inače, gejmeri ne vole kampere, odnosno ljude koji nađu svoju poziciju na mapi, tamo čitavo vrijeme ‘roštiljaju’ i čekaju da skinu nekog nedužnog igrača s druge strane mape. Ali, ima to svoj gušt.

Za kraj ovog uratka ‘o ničemu’, požalit ću se što sam izgubio kviz. Goran Stojanović aka Stojko je bio senzacionalan, ako sam već morao izgubiti, nemam ništa protiv da to bude protiv jednog pravog sportskog majstora. Ali ostaje žal….moglo je biti bolje. Nakon poraza odlučio sam glumiti LeBrona Jamesa i krenuti u analizu, gdje je puklo?

Došao sam do zaključka da je sve kriv Krešimir Karačić….stavio bih smajli da mogu. Šalim se naravno. Nažalost, mogao bih prstom upirati u činjenicu da sam u ključnom trenutku ostao bez Kyrieja Irvinga i Kevina Lovea kao LeBron 2015. a Stojko je čitavo vrijeme bio Steph Curry, poderao je mrežicu s osam metara…nothing but net. Inače sam prilično kompetitivna osoba, ne baš u stilu Mikea Tysona da bih zbog aktualno lošeg rezultata protivniku odgrizao uho, ipak mi je Stojko draga osoba. Niti kao Michael Jordan, ma gdje sam ja od njega…mogao bih se usporediti, hm….možda kao Beau Belga. Ipak smo si slični, samo što je on znao pokupiti i dvije tehničke u prvih pet minuta igre. Ja sam ostao skuliran iako sam gorio iznutra. Posebno zbog Roya Emersona i Velimira Perasovića (pogrešni odgovori). Perasa sam jednostavno morao znati, nema isprike.

No, život ide dalje, karantena ide dalje, a Battlefield je i dalje ovdje. Nije mi se svidjela petica, previše prevaranata, iako mi je tematika draga. A možda bi trebala i jača grafička.

Nastavljam pratiti Manifest, iako me Jadranka malo uplašila, ali jako me zanima što slijedi, neće niti ta karantena još dugo trajati. Valjda.