Biti zatvoren u relativno uskom prostoru nikada nije lako, a svatko od nas imat će svoje iskustvo kojeg će jednog dana prepričavati.

Ovih dana razmišljam o sportu. Vjerujem i mnogi od vas. Jer, nema ga. Nisam mislio da će mi ikada nedostajati utakmica odbojkašica Južne Koreje i Kameruna u četiri ujutro pred praznim auditorijem neke opskurne dvorane u sjevernom Kazahstanu. Ali do toga je došlo.

Kaže se ‘ne znaš što imaš dok to isto ne izgubiš‘, zaista jedna jako vrijedna dosjetka. Sport je, naravno, u doba korone sporedna stvar, svatko od nas brine se za svoje bližnje, za gospodarsku situaciju u zemlji, što donosi sutra, hoće li moj idući odlazak u supermarket biti i posljednji. Doduše, kako posljednjih dana te iste trgovine prilično strogo reguliraju promet šopingiranja možda i ima nade.

Neki dan me posebno uzbunio jedan tekst Ashleyja Younga. Dugogodišnji Unitedovac koji je u siječnju preselio u milanski Inter govorio je o stanju stvari u Italiji, posebno Milanu gdje je situacija vrlo teška.

‘Kada ulazite u trgovinu obavezno nosite zaštitne rukavice i masku, ne gledajte ljude u oči i držite razmak. Pazite da ne pušete ulijevo jer bi vas moglo pogurati udesno, kada ulazite u lift nemojte to učiniti ako isto pokušavaju uraditi još dvije osobe. Jedna je OK. S tom drugom osobom nemojte ulaziti u razgovor, napravite razmak, maksimalan koliko može biti u danom trenutku, okrenite se prema zidu i čekajte da vaš transport završi. Jednostavno, ništa nije sigurno.’

Čovjek zapravo i nije u krivu. Svatko od nas je ranjiv na svoj način, niti mladi, a niti stariji nisu imuni na probleme koje ovakav nepoznati i nevidljivi neprijatelj može donijeti. Čuvajte sebe kako bi sačuvali i druge. Još jedna pametna dosjetka.

Proteklih dana dosta sam pisao o NBA ligi, uhvatila me nostalgija za Bullsima 90-ih kada sam prvi put zapravo dobio priliku uživati u majstorijama najboljih svjetskih košarkaša. Moj put u taj svijet išao je preko CNN-a. U to vrijeme samo su oni boljeg financijskog stanja mogli platiti satelitsku antenu koja im je otvorila vrata prema svijetu. Ja sam nekako, zapravo niti sam ne znam kako, uspio uloviti taj čuveni CNN. Politika me nije zanimala, svaki dan sam čekao samo jednu stvar – World Sport. To je bio moj doživljaj. Emisija koja traje pola sata, od toga samo nekoliko minuta lijepe akcije iz redova Jordanovih Bullsa, pa Barkleyjevih Sunsa, a nerijetko sam vidio i Dražena kako para mrežicu u dresu Netsa.

Kasnije sam uspio doći do analogne satelitske antene, tada sam već znao kako puno lakše doći do NBA highlightsa. Pojavio se i Vince Carter koji me držao prikovanog za televizor svaki put kad je poletio i zakucao preko jednog Dikembea Mutomba ili Rika Smitsa. Ne znam zašto, ali kada se preko kanala društvenih mreža danas podsjećam tih trenutaka uvijek nekako završim na Toniju Kukoču. U one dvije godine kad je Jordan igrao bejzbol, Kuki je bio ‘go to guy’ Phila Jacksona. Kako je samo uništavao protivnike! Mislim da bih svaki njegov pobjednički koš mogao opisati do posljednjeg detalja. Eh, to su bili dani. Život se činio jednostavnijim. Nije bilo Interneta, svi smo više vremena provodili na otvorenom, ljudi su bili u puno boljoj fizičkoj formi nego danas.

Nakon prestrojavanja raznoraznih Youtube video isječaka iz 90-tih, vratio sam se u stvarnost. Putem Netflixa pronašao sam neki japanski film o Ninjama. Odrastajući, volio sam Ninje. Sjećam se kako sam s prijateljima proveo bezbrojne sate šuljajući se po susjedstvu, pa onda u bijegu jer su susjedi mislili da smo nekakvi razbojnici. Da, imali smo i maske i sve što ide uz Ninju. Jedino što nismo znali jest nekakva borilačka vještina, sve se svodilo na ono klasično uzvikivanje kod plasiranja lažnih udaraca…’tja, doju, tje đa!’

Ne znam zašto sam odjednom poželio pogledati film o Ninjama. Znao sam ipak da nema previše veze s poznatim gejmerom. Onda sam se sjetio. Pa gdje god se okrenete sve je prepuno Ninji! Na putu prema trgovini, ljekarni, kiosku, gomila ljudi nosi maske preko lica, a neki i kapu kako bi izgledali dodatno kul. Malo mi je čudno vidjeti ljude kako isto nose vozeći se u autu, ali eto nekima niti paranoja nije strana.

Život u karanteni nije toliko loš koliko je život bez slobode i sporta. A sport za mnoge nas predstavlja slobodu. Iako ne izgledam kao da sam u sportu, ali eto ponekad čak i izgled može varati. Jednog dana, nadajmo se da će i ova današnja priča ostati samo ružan podsjetnik kako je čovječanstvo ranjivo na bezbrojne načine.

Do tog dana, ostanite sigurni i naravno…ostanite doma.