Osobno i autorski, žao mi je što smo uopće dobili tu utakmicu. U stvari, žao mi je što su Beograd i Torino uopće dobili domaćinstvo olimpijskih kvalifikacija. Da nisu, o ovome bih pisao prije točno dvije godine na nekom drugom mjestu.

Da će doći vrijeme u kojem smo sada, nije bilo teško pretpostaviti. Odgoda nužnog nekad je samo trenutno svrsishodan izgovor za nerad. Nema veze, danas je dobro. Ušli smo unutra. Nema veze što nemamo ništa, što nam kraljica igara diše samo s pomoću respiratora na jakoj struji. Već ćemo nešto smisliti, ili još bolje, hajmo iz temelja rasformirati Savez i reinstalirati ljudske resurse. Ljudi će vidjeti da se radi, nije bitno što, makar bilo i za košarkaški rezultat potpuno nevažno.

Vratit ćemo se dakle, u tužno ljeto 2015. godine. Iz kuta gledišta autora ovih redaka, imala je hrvatska košarkaška reprezentacija, tada pod Perasovim vodstvom, nekog potencijala. Babo još nije bio onakav kakav je danas (a sjetimo se i ozljede, udarca glavom!), Šiši je tada bio još zeru premlad za lidersku ulogu, ali je bilo prekaljenih španera poput Žore i Kirbyja uz Hezonju, lava u naletu. O NBA-silnicama poput Rudeža ili o Amerikancu Draperu, kojeg će se istinabog i potencijalni španjolski drugoligaš Betis ovih dana odreći, također ne treba previše. Tada su bili dobri, baš kao i Stipčević, uvijek korektni Bilan, a Tomić…. Za takvim će se još žaliti, sve dok ne stasa njegov klupski kolega, mladi Luka Šamanić.

Tog je tužnog ljeta kleta sudba htjela da Eurobasket, odnosno jedna od njegovih preliminarnih skupina bude u Areni. Osim na otvaranju sa Slovencima i na drugoj utakmici s Grcima, navijača praktički nije bilo. Isto kao što će otići sa Stingovog koncerta prije bisa ili s petog odlučujućeg meča u finalu Davisova kupa u tenisu, “probrana” će zagrebačka sportska publika dići ruke od europskog košarkaškog prvenstva onda kada pravi navijači tek dolaze u dvoranu. Nakon prvog poraza.

Izgubiti od Gruzije i Češke mogli smo i tada, možemo i danas, bez ikakvog problema. Ali, kad je zazvonio alarm devetog mjesta u Lilleu, nek prokleta bude ta nedjelja, nismo se probudili radi nas, nego radi drugih. Reprezentacija je četiri mjeseca bila bez vodstva, HKS je bio razvaljen kojekakvim aferama bivšeg mu predsjednika koji je u uredu ostao još godinu dana nakon “debakla” nazvanog deveto mjesto u Europi. Eh, da nam je danas takav debakl….

Velim, probudili su nas drugi. Bit će negdje kraj te tužne godine, kad, eto ti pisma iz centralne kuće svjetske košarke o zemljama-kandidatima za domaćinstvo olimpijskih kvalifikacijskih turnira sljedećeg ljeta. Mi smo jasno, uvidjeli da je na toj listi nekoliko europskih zemalja koje su već posredstvom plasmana na EP 2015. vizirali mjesto na tim turnirima, neovisno o (ne)domaćinstvu. U tri turnira trebalo je ugurati baš naš Torino i baš Beograd kako bi se osma Latvija i deveta Hrvatska našle u kvalifikacijama za Rio 2016. Ne jedan od ta dva grada, nego baš oba, jer su Latvijci kao sudionici četvrtfinala u Lilleu bili ispred nas.

Rekoh tada, teško će biti, jer kandidati su i Njemačka i Turska i još neke, možda mnogo primamljivije zemlje za organizaciju tih šarenih vikend-evenata na kojima će se dodatno iskomercijalizirati FIBA koja ionako ima itekako jak tursko-njemački pečat. Dakle, nema šanse.

Philippines, Italy & Serbia will host the 2016 FIBA Olympic Qualifying Tournaments (4-10 July)! #FIBAOQT #RoadToRio pic.twitter.com/pc7dCAH2nR

— FIBA (@FIBA) January 19, 2016

Ali, kako bi tada pomogli, a danas zapravo odmogli Hrvatskoj, iz FIBE su se potrudili povući neke korake. Tako su Turke poslali na kvalifikacijski turnir u Beograd, i to umjesto azijskog predstavnika Libanona, uz obrazloženje da Libanon ipak nije reprezentacija koja njeguje dobre odnose s FIBA-om, itd…. Gle čuda, Nijemci su odjednom izgubili interes (nakon Dirka, vjerojatno), a uz filipinsku Manilu, eto Beograda i Torina među domaćinima, eto Latvije i Hrvatske među potencijalnim putnicima za Rio.

Zašto se pobogu, to moralo dogoditi? Nismo li već tada, kao rastrojen savez, uništen i dozlaboga korumpiran sustav košarke u kojem se prave vrijednosti trenera i ostalih djelatnika ne cijene trebali ispasti iz svih kombinacija i završiti poput Makedonaca? Oni jadni, eto danas, ni sami ne znaju koje pretkvalifikacije igraju. Niti jedan njihov klub nema mlađu uzrasnu kategoriju od kadetske. Resetiraju se, a mi smo i dalje ažurirani na Windows 95. Doslovno.

Na takvom smo “updateu” i otišli u taj Rio. Bila mi je velika čast biti dio kvalifikacija u Torinu, ali vjerujte, tada se nitko nije nadao da će danas, djelom i baš zbog toga, sve ovako završiti. Jer, najednom se u veljači olimpijske godine nastavilo s istim principima rada. Vratio se Aco Petrović, stvorili su se “Otpisani” koji su bili na jednu loptu do borbe za olimpijsku medalju, ali je ispod te glazure bio biskvit koji je suh još od iste Acine torte iz Atene ’95. Javnost, kakva je da je, ne valja joj da rukometaši budu išta manje od pobjednika, ne valja joj niti da se košarkaši odnekud vrate bez medalje. Pa ostaneš dosljedan, pa te ubije Shved kojeg si još i “najlakše skautirao”, pa….

Dođeš do toga da slaviš pobjede protiv Nizozemaca, jer zagrebeš u tu slavljeničku tortu iz Torina i vidiš da unutra baš i nije sve tako mekano. Da treba raditi i stvarati, baš kao što su si Latvijci nakon pozivnice za taj Torino krenuli slagati priču. I već su bolji od nas. Dođeš do toga da nemaš koga ni zvati u reprezentaciju, jer ili te odbiju jer im je svejedno. Ili su ozlijeđeni/premoreni brojnim klupskim obvezama, čitaj – ne da im se ni dolaziti u Hrvatsku na par dana. Ili su jednostavno nekvalitetni, čak i toliko da ih se ni za ovu, C-reprezentaciju ne isplati pozivati.

Pod teškom i tankom pretpostavkom da se Torino, a nakon toga i Rio nisu dogodili, danas bi sve možda bilo puno jasnije u hrvatskoj košarci. Ako ništa, imali bismo nove dvije godine vremena za skicirati sustav na temelju kojeg bi krenuli u ove nesretne kvalifikacije. Reprezentacija sa šireg popisa za Stankovićev kup u Kini ne bi bila “kineska”, sabrana u avionu, nego kod nas. Htjeli smo rezultat na brzinu, nije ga bilo. E sad ćemo ga morati stvarati – pješke pa polako. Bez starih španera, jer Žora i Kirby ako i mogu, mogu još samo malo.

Sljedeće veliko natjecanje? Teško prije nekog novog smaka svijeta.