"Još jednom je Lino Červar reagirao kao uvrijeđena frajla, premda bi bilo poštenije da se pogledao u ogledalo i priznao koliko je promašaja napravio nakon 2003. i 2004. godine"

Za široke mase sportski novinari su samo ‘regruti promašenih profesija’, za Zdravka Mamića ‘pokvareni lažovi, nepismeni falsifikatori i agonti prevaratori, za Zorana Gopca ‘ulična gerila’, a za Linu Červara samo netko koga treba ‘dobro natamburati’ i poslati u Zvonimirovu na burzu.

Napisati izborniku rukometne reprezentacije da je najslabija karika, jer je izgubio najvažniju utakmicu, a nije mu prvi put (sjetimo se 2007. godine i poraza u četvrtfinalu protiv Francuza) – nije smrtni grijeh. Nitko nije otkrio neku državnu tajnu, upropastio posao zbog kojeg bi ugrozio nekome egzistenciju, ili nešto još gore.

Još jednom je Lino Červar reagirao kao uvrijeđena frajla, premda bi bilo poštenije da se pogledao u ogledalo i priznao koliko je promašaja napravio nakon 2003. i 2004. godine. I uvijek je ista špranca: kada treba pojasniti gdje je napravio krivi korak, gdje smo propustili priliku, zašto smo nadjačali Francuze i Španjolce, a izgubili od Brazila, on sam sebi dopusti da ga prebaci;

– Pobijedili smo i europskog i svjetskog prvaka. Sve zasluge igračima. Za sve one koji su uz nas. Mislim dok ovdje ne postoji poštovanje prema čovjeku, nema nam budućnosti. Šačica ljudi uzima batinu u ruke i lupaju te u glavi. Postavlja se pitanje; kako da ljudi vole ovu domovinu uz takve ljude.

Novinari nisu rukometni stručnjaci, nisu plaćeni dobro kao sukomentatori, ali imaju pravo vidjeti isto ono što su vidjeli svi. Kada jedan umjereni Pero Metličić kaže nekoć svom izborniku da je kriv za poraz, mi tu nemamo što dodati. Naše opservacije čitaju doktori znanosti, sveučilišni profesori, intelektualci, ali i zagriženi navijači, kladitelji, gradske barabe, šljakeri koji mjesecima nisu dobili plaću. I očito je da je naša istina sasvim suprotna od one koju vidi rukometni izbornik.

No, taj izborničko-predsjednički-direktorski lobi – koje mi je teško nazvati gospodom, jer vulgarnost i primitivizam nisu odlike uglađenog ponašanja – na ovim prostorima nažalost lako manipulira medijima. Nerijetko i sami postaju vlasnici medijskih kuća. 

Sjetio sam se Horacea McCoya, američkog pisca koji je ušao u legendu kratkim romanom I konje ubijaju, zar ne! Ukratko, u vremenu ekonomske krize, nakon pada burze tridesetih godina prošlog stoljeća organizirano je natjecanje u plesu. Naravno, za nezaposlene.

Prva nagrada bila je novac koji omogućuje neku novu priliku. Na podiju gdje se miješaju morale vrijednosti, suosjećanje, etika – valjalo je opstati. 

Nije očito izbornika briga hoće li zapravo tamo neki gazda ‘ubiti egzistenciju’ novinaru koji će teško zaraditi za cijelog života koliko u novčaniku ima neki samozvani sportski mecena. Isti onaj koji će po tko zna koji put dati priliku treneru/izborniku da – promaši.