Što bih napravio drukčije da sam ja Jürgen Klopp…

Goran Stojanović 2. svi 20199:16 > 9:24
Stu Forster/Getty Images

Njemački 51-godišnji stručnjak Jürgen Klopp nesumnjivo je vrhunski trener, ali nikako da svoje znanje, iskustvo i vještine potvrdi u vidu ponekog trofeja na klupi Liverpoola, kojeg vodi već četvrtu sezonu...

 ”Ovo nije normalni klub, ovo je posebni klub”, izjavio je Klopp novinarima na svojoj prvoj ”presici” u svojstvu novog trenera Liverpoola. Bješe to u listopadu 2015. godine. Još je dodao kako je on ipak ”The Normal One”, pritom sprdajući Josea Mourinha, koji je desetak godina ranije sam sebe neskriveno bahato i arogantno portretirao kao trenera koji je ”The Special One”. Već tada je bilo evidentno da je Kop u Kloppu dobio novog velikog ljubimca. Dobro se sjećam da su tada mnogi kojima je Liverpool u srcu, a u tom moru navijača i sam plivam, ”drukali” za njegov dolazak, iako su se spominjala i neka druga eminentna trenerska imena kao moguće rješenje…

Povezano

Klopp je na klupi Liverpoola naslijedio Brendana Rodgersa, iako je strateg iz Sjeverne Irske nepunih godinu i po dana ranije s upravom Redsa potpisao četverogodišnji ugovor. Rodgers se navijačima kluba s Anfielda uvukao pod kožu u sezoni 2013/14, u kojoj su fanovi snove o prvom naslovu prvaka Engleske nakon 1990. godine budni sanjali sve do trenutka dok se Steven Gerrard, najveći i najbolji igrač ovog kluba u tekućem tisućljeću, nije doslovno i figurativno poskliznuo u ključnom ogledu protiv Chelseaja. Kojeg je tada vodio baš samoprozvani ”The Special One”. Iako Mourinhu rezultat u tom srazu, u natjecateljskom smislu, nije značio baš ništa, bio mu je veliki gušt što je Liverpoolu, klubu s kojim je imao neke neraščišćene račune, oduzeo šansu za osvajanje toliko željenog i iščekivanog naslova u Premiershipu…

Rodgersa nakon te sezone rezultati nisu baš mazili, te je na kraju iduće sezone (2014/15) postao prvi menadžer Liverpoola još od 1950. godine koji je okončao trogodišnji mandat na klupi Redsa bez ijednog trofeja. Molio bih vas da obratite pozornost na ovaj podatak. Ponavljam, prvi menadžer Liverpoola od 1950. godine koji je proveo tri sezone kao trener tog kluba bez osvojenog trofeja! Priznat ćete, ovo je zanimljivo u kontekstu nastavka priče, koja nas vodi do aktualnog trenera. Vlasnici kluba svejedno su Rodgersu tada javno izrazili podršku, ali ona je bila vrlo kratkog vijeka. Brendanu je presudio skromni ulazak u narednu sezonu, iako su tada, koliko se sjećam, igre bile bolje od rezultata. Međutim, nakon remija protiv gradskog rivala Evertona (1-1), postao je bivši, a na njegovo mjesto je stigao Jürgen
Klopp…

E, sad, skočimo u trenutak sadašnji. Sinoćnja utakmica na stadionu Camp Nou. Jasno je da svatko ima svoj osjećaj, svoj pogled i perspektivu iz koje gleda na taj sraz. Ja, kao navijač Liverpoola, ne zamjeram Kloppu ništa, ili gotovo ništa. Dapače, ugodno sam iznenađen kako je postavio igru. Možemo debatirati je li postavljanje Ginija Wijnalduma na ”lažnu devetku” bilo svrsishodno, je li pogriješio što je na desnog beka postavio Gomeza umjesto Alexander-Arnolda, što Henderson nije bio u početnoj postavi (iako je,
silom prilika, ušao u igru već u 24. minuti)… Takvi detalji spadaju u domenu u kojoj treneru, ili trenerima uvijek moramo dati kredit. Iz dva razloga. Prvi je taj što trener i njegov stožer uvijek znaju bolje i mogu procijeniti bolje od nas, novinara, navijača i pukih promatrača utakmica, što se događa u svlačionici, kako koji igrač reagira na treninzima, u kakvoj je formi, koliko je fizički i mentalno spreman… Drugi je ”faktor X”. Promišljanje trenera kako iznenaditi suparnika. Siguran sam da je Klopp igrao na kartu iznenađenja, postavljajući Wijnalduma u vrh napada. Koliko je uspio u tom naumu, drugi je par rukava. Svjedočili smo kroz povijest eksperimentima takve vrste, više ili manje uspješnima…

Bilo kako bilo, svakom iole objektivnom nogometnom fanu je jasno da je Liverpool sinoć pružio vrlo kvalitetnu i nadasve hrabru predstavu protiv moćne Barcelone. Usudio bih se reći da je do 75. minute i Messijevog gola za 2-0 bio, u najmanju ruku, ravnopravan, ako ne i bolji sastav na terenu. Do 75. minute! Pritom nisam ni bacio pogled na statistiku, govorim samo o dojmu nakon odgledane utakmice.U
tako važnim i velikim utakmicama, malo kojem sastavu to može poći za rukom na stadionu Nou Camp. Nakon drugog gola se raspao. Taj gol ih je potpuno izbacio iz ravnoteže. Loše postavljen živi zid za treći gol (Messijev drugi), na kraju Redsi mogu biti sretni što se Dembele u završnici dvoboja dvaput u čistim šansama nije snašao, jer je moglo završiti i gore od konačnih 3-0…

Jürgenu Kloppu ne zamjeram baš ništa ili gotovo ništa po pitanju sinoćnje utakmice. Dapače, kao navijač Liverpoola mu čestitam na taktici koju je pripremio za Camp Nou. Nije Klopp kriv što Mane nije zabio iz bolje šanse (lopta koju mu je poslao Henderson je dvaput odskočila prije šuta) od one iz koje je Suarez zabio prvi gol, nije kriv što je Salah umjesto u mrežu, iz čiste šanse, pogodio u vratnicu, nije kriv što James Milner s 10-tak metara umjesto u kut puca ravno u vratara… Ali, to je ono što čini razliku između jednog Messija ili Suareza u odnosu na jednog Milnera. Naposljetku, razliku između Barcelone i Liverpoola. Barca je svoje šanse zabila, Liverpool nije. Opet, ako mene pitate, Jamesa Milnera bih uvijek imao u prvih 11, ili barem u krugu kandidata za prvu momčad, jer ne mogu zamisliti niti jednog drugog nogometaša kojeg u svakoj utakmici vidim baš na svakom dijelu terena, gdjegod je potrebno. Lijevi bek, desni bek, stoper, zadnji vezni, krilo, centarfor, Milnera ćete pronaći u svim tim ulogama. I to nije slučajno…

I sada, napokon, dolazimo do naslova ovog teksta, bloga, kako god… Jürgenu Kloppu ništa ne predbacujem po pitanju Barcelone. Ono što mu predbacujem, zamjeram, kao navijač Liverpoola, jest Premiership. Ispuštenih ogromnih 7 bodova prednosti pred Manchester Cityjem. Podsjetit ću vas, s tolikom je bodovnom prednošću Liverpool zakoračio u novu godinu pred Cityjem, samo da bi 3. siječnja
izgubio na Etihadu 2-1. Tu nema prigovora, Redsi su odigrali vrlo solidnu utakmicu, ali nije bilo dovoljno niti za (barem) jedan bod. Međutim, Rafael Benitez, čovjek koji je 2005. godine Liverpoolu podario peti i zasad zadnji naslov u Ligi prvaka (Kupu prvaka), sa svojim Newcastleom je 29. siječnja je kao domaćin srušio City 2-1 i vratio Liverpoolu 7 bodova prednosti pred ”građanima”…

Držim kako je Jürgen Klopp, veliki trener i inteligentan čovjek, morao prepoznati taj trenutak u kojem je svakom navijaču Liverpoola taj naslov, koji se čeka sada već 29 godina, ”veći i važniji od života”, da malo parafraziram Billa Shanklyja, tvorca velikog Liverpoola. Morao je prepoznati da je 29 godina čekanja na titulu nacionalnog prvaka nedopustivo za jednu takvu nogometnu instituciju kao što je
Liverpool. Moj je dojam da nije to prepoznao. Ili, bolje rečeno, da nije poduzeo sve one radnje potrebne da bi se taj kapital očuvao…

Michael Regan/Getty Images

 ”Što bih napravio drukčije da sam ja Jürgen Norbert Klopp”, naslov je ovog teksta. Vrlo je jednostavno. Uložio bih sve što imam kao čovjek, trener, stručnjak, pedagog, sve svoje znanje, motivacijski čimbenik, iskustvo, energiju, ma sve što uopće možete zamisliti, samo kako bih očuvao tako veliku prednost (7 bodova!!!) pred tako moćnom momčadi kao što je Manchester City…

Klopp u tome nije uspio. To je naprosto činjenica. Posrnuo je već idući dan nakon spomenutog poraza Cityja kod Newcastlea, jer je njegov sastav odigrao skromnih 1-1 na Anfieldu protiv Leicestera. Pa već u idućem kolu opet skromnih 1-1 kod West Hama. Nakon toga još dva remija, na Old Traffordu protiv tada prilično uzdrmanog ManUniteda, te na Goodison Parku protiv Evertona. Liverpool u svim tim
spomenutim dvobojima nije igrao dobro, nije djelovao i izgledao kao momčad spremna za osvajanje naslova prvaka Engleske. I začas se prednost istopila i pretvorila u zaostatak za Citiyem. Za taj jedan, mali, sitni bod. Guardioli i njegovim trupama više od toga nije trebalo. City je dobio zadnjih 12 utakmica u Premier ligi. Trebaju mu još dvije pobjede do kraja prvenstva, doma protiv Leicestera i vani protiv
Brightona, kako bi obranio naslov prvaka. Čini se kao zicer svih zicera…

Na kraju, što ostaje navijaču Liverpoola? Nada u čudo. S jedne strane, okrenuti 0-3 protiv Barcelone. Zvuči nemoguće, ali Anfield je ipak toliko čarobni i toliko kultni stadion na kojem je sve moguće. S druge strane, posrtanje Cityja u zadnja dva kola. Praktički, zadnja nada ostaje spomenuti Brendan Rodgers i njegov Leicester, koji gostuje kod Cityja u idućem kolu. Kada se čovjek prisjeti kako je kamera znala
uhvatiti Rodgersa dok je vodio Liverpool, te zdušno i iz srca pjeva zajedno s navijačima ”You’ll Never Walk Alone” na Anfieldu uoči utakmice, odmah mu zaigra srce. Nogomet je to, znate i sami kako to ide, lopta je okrugla, sve je moguće…

A što ćemo s Kloppom? Definitivno mu na klupi Redsa ne ide protiv Španjolaca. Izgubio je finale Europa lige od Seville u svojoj prvoj sezoni u Liverpoolu. Prošle sezone je izgubio finale Lige prvaka od Real Madrida. I sada Barcelona i 0-3 na stadionu Camp Nou.
Jürgen Klopp još uvijek ništa nije osvojio s Liverpoolom. Ovo mu je četvrta sezona na klupi Redsa.

Brendan Rodgers je dobio ”cipelu” jer u tri sezone nije osvojio ništa s Liverpoolom. Klopp je, dakako, puno veća faca i bolji trener od Rodgersa. Čovjek koji je, nema nikakve sumnje, jako unaprijedio igru i imidž ”crvenih” od svog dolaska na Anfield Road. Držim da, svemu unatoč, zaslužuje šansu još barem iduće sezone, pa makar ostao kratak za trofej(e) i ove sezone. Uzdam se, s obzirom na njegov trenerski nerv, da će i u tom slučaju naučiti nešto iz ovosezonskih iskustava, te napokon staviti žeton na pravi broj…

No, još ni ova sezona nije gotova. Liverpool je još uvijek, pa makar i teoretski, u utrci za dvama trofejima. Nada umire posljednja. Ako ništa drugo, ova sezona ponudila je i još uvijek nudi jednu vrlo uzbudljivu avanturu. You’ll Never Walk Alone…