Piše: Tomislav Bešenić, novinar Moto Pulsa i sukomentator na Sportklubu Posljednju utrku Valentina Rossija pratite samo na našim kanalima

Strah me i pomisliti na to da moje „druženje“ s Valentinom Rossijem traje sad već 27 godina. Što će reći da je sve započelo i nekoliko mjeseci prije nego je on uopće debitirao u svjetskom prvenstvu. Bila je to neka pozivna utrka klase 125, u kojoj je neki nepoznati golobradi čupavac ubijao u pojam višestrukog svjetskog prvaka Jorge Martineza Aspara. Način na koji je vozio, kako se držao na motociklu, a još i više kraj njega… Da, učinilo mi se da bi moglo biti nešto od njega.

Bilo je to u Barceloni 2018. godine, mislim da u petak, između dva treninga. Sjedio sam za stolom s Valentinom Rossijem, točno preko puta njega. U glavi mi se vrzmalo milijun pitanja, ali nažalost, nismo bili sami, jer se s moje lijeve i desne strane sjatila još nekolicina novinara.

Općenito, MotoGP vozači ne vole novinare. Posebno ne za vrijeme natjecateljskog vikenda. Oni bi radije bili sa svojim timom, radili na podešavanju motocikla, izvlačenju one zadnje tisućinke sekunde. Od razgovora s dosadnim novinarima definitivno neće postati brži, ali bi od njihovih pitanja lako mogli postati gluplji. Tako je bilo i ovaj put.

Ne znam, valjda su to oko mene bili sve novinari iz nekakvih „lifestyle“ magazina, pa je većina njihovih upita bila uvreda za zdrav mozak. Evo, ako baš izgarate od želje da to doznate, najdraža glumica mu je Scarlett Johannson. Uglavnom, bila je to ona razina pitanja „za spomenar“ koja bi možda bila prigodna za kakvu Kim Kardashian, ali ne za čovjeka koji zna apsolutno sve o tome kako juriti na dva kotača 350 km/h i pritom ne samo ostati živ, nego i osvojiti devet titula svjetskog prvaka.

Od svih tih nebuloznih pitanja najviše mi se urezalo u sjećanje ono gospodina s moje desne strane, kojeg je živo zanimalo hoće li Rossi, jednom kad završi MotoGP karijeru, nastaviti voziti u Moto3 klasi. Meni je tu sad već došlo da u očaju glavom udarim u stol, kao Mustafa Nadarević u filmu „Otac na službenom putu“, no Rossi se samo nasmiješio – i to nimalo posprdno, nego onako baš prijateljski – te „stručnom“ novinaru objasnio da će se ipak radije posvetiti utrkivanju s automobilima.

Engleski jezik mu nikad nije bio najjača strana, ali Valentino Rossi bi vas svojom pričom i smiješkom uvijek šarmirao. Iako ste znali da je dotad odradio već nekoliko stotina, ako ne i tisuću sličnih intervjua, Rossi je to i dalje činio s nevjerojatnom lakoćom. I djelovalo je da se čak zabavlja. Zapravo, dok ga tako gledate, mogli bi čak pomisliti da voli novinare, ali bolje da vam nije palo na pamet da ga negdje u paddocku vučete za rukav i zatražite kratki „ad hoc“ intervju. U trenutku bi vas ubio pogledom, a vjerojatno i zapamtio te prekrižio s popisa za sva vremena.

Ali nije uvijek bio zlopamtilo. Kad ga je jedan od mojih kolega, onako u hodu, zamolio da mu se potpiše na majicu, Rossi ga je prvo blijedo pogledao, a onda umro od smijeha. Naime, bila je to majica koja je slavila Danija Pedrosu, jednog od njegovih glavnih konkurenata. I Rossi ne samo da se potpisao, nego je koju godinu nakon toga došao osobno pozdraviti tog mojeg suradnika, kad je njegovu ćelavu glavu prepoznao u trećem redu konferencije za novinare.

Rossi je možda i posljednji iz one stare sorte vozača, koji se nisu živcirali zbog nebitnih stvari i koji su doista znali uživati u životu. Danas oni važu svaku kaloriju, idu na vrijeme spavati, izbjegavaju „playboy zečice“, predano treniraju… A Rossija ste, kad bi utrka bila gotova, mogli zateći kako se vraća u hotel u sitne sate, ne baš sigurnog hoda. Pritom nerijetko u društvu prekaljenog partijanera i trinaesterostrukog svjetskog prvaka Angela Nieta, čiji ritam upola mlađi Rossi ipak nije mogao pratiti. I sam Rossi je priznao da se znalo dogoditi da se jedva izvuče iz kluba u pet ujutro, a da ga prpošni Nieto, tada već u sedmom desetljeću života, pita kuda će sad dalje. A nisu takva ludovanja bila rezervirana samo za Mallorcu ili Ibizu. Neki se kunu da su i na našem Hvaru vidjeli Rossija kako u sitne sate dijeli autograme, labavo naslonjen na stup, da dobije sigurnije uporište.

U svakom slučaju, Valentino od svog oca Grazzianija, koji je morao prerano prekinuti karijeru, nije naslijedio samo brzinu, nego i potrebnu dozu ludosti. I još tome pridodao karizmu koja ga je u očima mnogih učinila i planetarnim božanstvom, zbog kojeg su na utrke nedjelom hodočastili i oni koje motocikli uopće ne zanimaju. Sve u nadi da će svjedočiti nekoj od njegovih legendarnih proslava pobjede. Kao kad je u počasnom krugu na rep svoje Aprilije stavio erotičnu lutku na napuhavanje na koju su napisali Claudia Schiffer ne bi li tako iznervirao svog glavnog neprijatelja Max Biaggia (s kojim tad još uopće nije bio ni u istoj klasi!) i njegovu tadašnju djevojku Naomi Cambpell. Ili kad je njegov fan klub u Jerezu prošvercao poljski WC u kojeg se nakon pobjede otišao olakšati i zbog tog skeča bio čak kažnjen. A kaznu mu je, zbog prebrze vožnje, napisao i jedan lažni policajac, zaustavivši ga uz rub staze dok je slavio tko zna koju pobjedu u Mugellu.
Odlazi li ovog vikenda onaj koji je najbolji svih vremena? Hm, čak i ako stavimo po strani jednog Agostinija ili Sheena, pa gledamo samo u rasponu od njegovih 26 sezona, Rossi teško da se može mjeriti sa sirovim talentom Stonera, čudesnom spretnošću Marqueza, pa čak i robotskom preciznošću Lorenza. Dakle, ne znam da li je Rossi apsolutno najbolji. Ali sad kad smo obojica bitno stariji i valjda malo pametniji, definitivno znam da ove nedjelje odlazi najveći svih vremena!

Posljednju utrku veličanstevnog talijanskog vozača možete pratiti samo na programima Sportkluba u nedjelju u 14 sati! Arrivederci, Dottore!