Zrinka Ljutić vratila se u Hrvatsku nakon završetka skijaške sezone kako bi proslavila osvajanje Malog kristalnog globusa u slalomu. Prije tjedan dana stigla je kući, a u njezinoj Sloboštini priređen joj je i svečani doček.

Prva Hrvatica koja je nakon 19 godina osvojila Mali kristalni globus trenutno se odmara, a u razgovoru za Media servis osvrnula se na netom završenu sezonu te ispričala kako su njezini skijaški počeci za obitelj bili veliki financijski izazov.

“Imali smo sve što nam je trebalo. Nismo imali mobitele, ali roditelji su pazili da imamo sve što trebamo. Pomagali su nam prijatelji i još neki ljudi putem donacija. Kontaktirali smo neke firme kad smo krenuli s natjecanjima. Nevjerojatno mi je kako su moji roditelji uspjeli sve to pokriti i naći novac da nam to omoguće”, rekla je Zrinka Ljutić i dodala:

“Bilo je to predivno djetinjstvo. Tada nismo razmišljali kuda će nas to odvesti, to se sve dogodilo igrom slučaja. Tata je radio u skijaškom kampu i mi smo cijele zime provodili tamo, skijali i tako smo krenuli tamo u školu jer je to bilo potrebno da možemo nastaviti sa skijanjem. Zavoljeli smo skijanje, dobro nam je išlo i tata je sve više to preuzimao u svoje ruke i trenirao nas.

To je sve preraslo u ovo danas. Naše djetinjstvo je bilo nevjerojatno. Nitko od nas nije imao mobitel, TV nismo gledali, cijeli dan smo se igrali u snijegu. Bili smo izolirani od svijeta i imali smo predobro djetinjstvo. Ponovila bih to sve još sto puta da mogu.”

Pričala je i o odnosu s legendarnom Janicom Kostelić.

“Surađivale smo u mojoj prvoj sezoni u FIS-u i tada mi je puno pomogla jer sam izašla iz dječjeg skijanja i ušla u novi svijet s kojim sam se upoznavala. Trebalo mi je puno vremena da se nađem u svemu tome.

Imati Janicu za savjetnicu je pomoglo jer je ona sve to prošla. Ne samo da je prošla, nego ona je Janica Kostelić, neponovljiva je. Izgradile smo jako dobar odnos koji imamo i danas, a govorila mi je da ne odrastem prebrzo”, rekla je Zrinka.

Za kraj se osvrnula na svoj doček u Sloboštini:

“Bilo je predivno s puno poznanika, susjeda, prijatelja, profesora, a bilo je i onih koje nisam znala, pogotovo djece. Veselio me entuzijazam djece koja su se htjela slikati, pratili su moju sezonu. To mi daje nadu da djeca i mladi pokazuju interes za skijanjem. Ma ne moraju biti u skijanju, samo neka se bave bilo kojim sportom. Neka bace mobitel, odu van i rade nešto zabavno.”