U Stanley Cup finalu koje počinje u noći sa subote (3. lipnja) na nedjelju igrat će prvaci Istočne konferencije, Florida Panthers i prvaci Zapadne konferencije Vegas Golden Knights. I jednima i drugima to će biti drugi nastup u finalu i nova prilika da dođu do svog prvog naslova. Pripremio Nikola Hodalj

“POVRATAK OTPISANIH” – drugi dio

 Ovogodišnje doigravanje bila je još jedna u nizu “vjerovali ili ne” priča na kakve nas je NHL naviknuo. Od prvoga kruga koji je započeo prije mjesec i pol dana, sve dok nismo dobili konačne aktere velikog finala, svaka je serija prkosila prognozama, navijački živci pucali su po šavovima, a krajnji ishodi serija nisu uvijek oslikavali koliko su pojedine utakmice bile izjednačene. Tri su ishoda velikog finala, doduše, nepobitna. Prvi je, dobit ćemo 26. osvajača Stanleyevog pokala. Drugi, jedan od klubova po prvi će puta u svojoj povijesti postati prvak. Treći, jedan će trener prvi puta tijekom istaknute karijere otići do naslova.

FLORIDA PANTHERS

Dva su razloga zašto 1996. godina ima značajno mjesto u klupskoj povijesti Florida Panthersa. Prvi je taj što su tada, u svojoj trećoj NHL sezoni igrali svoje prvo Stanley Cup finale, a drugi je, naizgled prozaičan, što je 1996. godina, prema kineskom kalendaru bila godina štakora.

Panthersi su tada ušli su u doigravanje kao četvrtoplasirana momčad Istočne konferencije. U prvom su krugu izbacili Boston Bruinse u pet utakmica, u drugom, u šest utakmica Philadelphia Flyerse, tada najbolju momčad Istoka te u finalu konferencije Pittsburgh Penguinse, drugu momčad Istoka, u tijesnih sedam utakmica. U finalu ih je čekao Colorado, moćan stroj predvođen velikanima Šakićem, Forsbergom i vratarom Royom. Nije iznenađenje da ih je Lavina pomela s 4:0 u seriji. Tijekom narednih godina, rane od poraza u finalu su zacijelile iako su Panthersi bili pretežito s krive strane linije koja vodi u playoff (samo 8 nastupa u 29 godina postojanja, većinom ispadali u prvom krugu, a od 2000. do 2015. imali su samo jedno izboreno doigravanje). Finale ‘96 bilo im je jedino, do sada. Nije bilo lako navijati za Floridu tim više što se i godinu dana stariji susjed, sa zapadne strane sunčanog poluotoka, Tampa, od 2004. krenuo strelovito uspinjati, igrati pet finala i tri puta podizati pehar pobjednika. Štoviše, da nije Tampe, do dana današnjeg i oni iskusniji pratitelji prilika u NHL-u možda bi se i dalje čudili kako to da se hokej uopće igra na Floridi, “šta oni tamo imaju led?”

Vratimo se štakorima. Istinita priča kaže da je uoči prve utakmice doigravanja ’96. štakor protrčao svlačionicom Panthersa i da ga je tada najbolji igrač Mački, Scott Mellanby, munjevito, ubojitim “slap shotom” priljepio uza zid. Iste večeri Mellanby je zabio dva gola, a par večeri poslije navijači Mački su golove počeli slaviti bacanjem gumenih štakora na led. Ta je playoff tradicija opstala do danas i osim što navijači tako slave pobjedu, taj je čin svojevrsni simbol uspjeha i napretka momčadi.

A napredak je za klub počeo odabirom lijevog krila Jonathana Huberdeaua 2011. kao trećeg igrača na draftu i dolaskom, danas kapetana momčadi, Aleksandra “Saše” Barkova, dvije godine poslije, kojeg su izabrali kao drugog igrača na draftu. Njih dvojica porušili su sve individualne rekorde u klupskoj povijesti i skrenuli pažnju svima da se u gradiću Sunriseu, osim Sunca, “rađa” i jaka hokejaška momčad. S Barkovom i Huberdeauom kao predvodnicima momčad je četiri puta u deset godina išla u playoff, često su ostajali za dlaku kratki, a osam puta u jedanaest godina završavali su sezonu s pozitivnim omjerom pobjeda i poraza.

Godina 2022. bila je najbolja u klupskoj povijesti. Poharali su ligu, osvojili Presidents’ trofej za najbolju momčad redovnog dijela sezone i mnogi su očekivali da će prenijeti taj zamah i u doigravanje te otići do naslova. Ali zaustavljeni su u drugom krugu ispavši, ni manje ni više od mrske im Tampe. Ispostavilo se da je ’22 bila i zadnja sezona za tandem Huberdeau – Barkov.

Miljenik navijača, Huberdeau, zamijenjen je u bombastičnom transferu prije početka sezone 2022./2023. u Calgary, za “prgavog” Matthewa Tkachuka, silno perspektivnog američkog napadača, koji je taman imao rekordnu sezonu u Calgaryu. Malo tko je mislio da takvu sezonu može ponoviti na Floridi, a kamoli nadmašiti i većina je (uključujući i autora ovog teksta) bila stava da je Calgary bolje prošao.

No, kako sport često piše najzanimljivije priče, Tkachuk je, sada je to svima kristalno jasno, bio karika koja je nedostajala u momčadi. Mekoću i gracioznost Huberdeaua, zamijenilo je fakinstvo, sirova, beskompromisna borbenost u kombinaciji s nepredvidivim hokejaškim vicom. Barkov je dobio svog “Brada Marchanda”. Osim Tkachuka, vizionarski direktor Bill Zito, vratio je trenera Paula Mauricea iz prijevremene mirovine i mozaik je bio posložen. S iskusnim Sergejom Bobrovskim na golu, Ekbladom u obrani pojačanoj, ispostavilo se maestralnima, Montourom i Forslingom, uz neizostavnog Radka Gudasa te Barkovom, Tkachukom, Verhaegheom, Duclairom, Bennettom i Reinhartom kao glavnim napadačkim uzdanicama Mačke su bile spremne na novi pohod.

Ali redovni dio sezone bio je iznenađujuće nestabilan. Salve kritika sručile su se na momčad koja je nikako nije uspjevala ući u pobjednički ritam. Tkachuk je jedini vukao dok su se ostali šlepali. Na koncu, Mačke se bude tri tjedna prije kraja sezone i nižu šest pobjeda, ali niti to im ne bi bilo dovoljno da, igrom sportske sudbine, tri dana prije kraja Pittsburgh Penguinsi nisu šokantno poraženi od slabašnog Chicaga, a potom i Columbusa. Panthersi su ih preskočili za jedan bod i ušli u doigravanje kao najniže rangirana od svih 16 momčadi.

Playoff je pak bio druga priča. Na startu se činilo da nemaju šanse protiv moćnih Bruinsa, osobito nakon što su Bruinsi poveli 3:1 u seriji. Ali peta utakmica pokazala se kao prekretnica. Pri rezultatu 3:3, Brad Marchand juriša sam prema Bobrovskom, doslovno su zadnje sekunde utakmice, Marchand šutira, ali Bobrovskij brani možda i najvažniji šut svoje karijere. Bruinse je taj trenutak očito dotukao, jer su ih Panthersi do kraja potukli i prošli u drugi krug. Tamo su se suvereno obračunali s “pegulama” Maple Leafsima, a još je impresivnija bila “metla” protiv druge najbolje momčadi lige Caroline u finalu konferencije. Iz utakmice u utakmicu, u svakoj seriji Mačke su igrale sve bolje, ponosno noseći žig „podređenih“ samo da bi svaki put izlazili kao nadmoćni.

Tako su naizgled “otpisani” (prošli playoff, ovogodišnja redovna sezona i prvi krug protiv Bostona) ipak dobili, točnije, zasluženo izborili, uz neizbježnu pomoć sportske sreće, priliku za slavu. 1996. godina je daleko, današnjim igračima Floride ne predstavlja ništa. Ovo je nova generacija, najmoćnija koju su ikada imali i došlo je njihovo vrijeme za pohod na tron. Za finale su spremni, djeluju nepobjedivo, a samo je još jedna prepreka na putu.