Svakakve novotarije čekaju naš omiljeni sport u bližoj i daljnjoj budućnosti. Ali, jedna iritirajuća nikako da dođe na tapetu. Vaš bloger pobrinuo se da ne prođe potpuno ispod radara...

Nova era tenisa odmah je iza ugla. Kraći setovi, kraći gemovi, kraći poeni… kraći mečevi. Razgovori trenera i igrača, mentalni slomovi igrača pred trenerima, pred milijunskim auditorijem. Računalno suđenje, ukidanje piš-pauza, smanjenje terapija masažom za vrijeme utakmica…
Pokorniji igrači, nalik jedni drugima poput uskršnjih jaja, kvalitativno ujednačeniji, nagradama ravnomjernije obasipani, dramatičnim završnicama izloženiji…

Dolazi novo vrijeme, tenis kakvog smo znali zamotat će u celofan i diskretno ga odložiti u obližnji spremnik s odgovarajućom oznakom. Najveći rebranding projekt u povijesti sporta samo što nije otpočeo, uz jednu veliku, ogromnu, nedopustivu, poput iskonskog grijeha neoprostivu omašku:

Zaboga, ljudi dragi, a što ćemo s ručnicima?! Što ćemo s tim malim, naoko nevažnim detaljčićem, zbog kojih milijuni gledatelja diljem svijeta, iz tjedna u tjedan, u dana u dan, iz sata u sat… imaju potrebu zavitlali nešto tvrdo, čvrsto i teško u svoj netom pribavljeni, ni u najmanjoj mjeri otplaćeni, skupi, moderni… rebrandirani TV prijemnik?!

Od Nadala do Čilića, od Socka do Lorenzija, svi igrači svijeta uporno nas iritiraju svojim teško shvatljivim navikama, potrebom da nam svakih dvadesetak, tridesetak sekundi na nos nabiju kako nismo jednaki!

Sav trud trasta mozgova, koji je osmislio plejadu promjena s kojom bi tenis trebao postati najtelevizičniji i najprofitabilniji sport milenija, past ću u ljepljivu lokvu iscjetka lojnih žlijezda, jer promaknuo im je ključni element tranzicije.

Tenis se nikada neće prestati smatrati “bijelim”, sportom za ljude koji su malo “istiji”, za gospodu iz ladanjskih klubova čiji je vrhunski tjelesni napor u životu bio podizanje vreća novaca iscijeđenog iz poluživih hodajućih lešina koje s četrdeset izgledaju kao da im je osamdeset…

…Dok gospoda “revolucionari” ne uvide kakvu štetu čine ti pamučni dodaci koje svi tenisači i tenisačice rado upražnjavaju između svakog odigranog poena. Igrali po suncu, vjetru, u dvorani ili na susnježici, ovaj ritual sastavni je dio rutine svih. Gotovo bez iznimke!

Prizori znaju biti vrlo dekadentni.
Osoba A osvojila je poen nakon četiri sekunde rada. Laganim korakom prošetala je do skupljača loptice, po mogućnosti najudaljenije pozicioniranog. Gestikulacijom predradnika na baušteli u Ulmu s početka devedesetih, dala je neverbalni znak obližnjem djetetu.

“Dodaj mi tu krpu”, grubo i šturo pokazuju ruke Osobe A.

Slabo prikrivena gesta jasno ukazuje na različitost položaja na stratifikacijskoj ljestvici i hranidbenom lancu sustava u kojem su-djeluju.

Dijete, naviklo da bude izloženo sofisticiranom obliku trafficinga i sretno što ovaj put barem ne mora trčati za umišljenom zvijezdom punom sebe, svojih dostignuća i podbačaja, skače poput poskoka, kao da mu život ovisi o tome, juri prema ručniku, grabi ga hitro poput orla kada grabi plijen, istovremeno već započinje panterski sprint i u tren oka u stavu “mirno” nalazi se ispred svog Milorda.

Obližnji leptir još nije triput zamahnuo krilcima, a njegova Preuzvišenost na raspolaganju ima “dva sa dva” taknine, pliša ili frotira kojime će brisati svaki dio svog izmučenog tijela. Od čela, preko ramena, laktova, naravno svakog prstića pojedinačno…

Nikako ne treba zaboraviti obrisati bedra, gležnjeve i obavezno, neizostavno – obje potkoljenice!

Koliko puta ste se nakon navedene sekvence na malom ekranu osjetili potrebu prekriti oči najmlađem članu vašeg kućanstva? Zbog njegovog duševnog zdravlja, ali i kvalitete života onih s kojima će kasnije dijeliti dobro i zlo.
Takvi prizori duboko se ukopaju u podsvijest i ostaju tamo deset, dvadeset, trideset godina… koliko već treba. Prvi put kad će se vašem nasljedniku ukazati prilika prenijeti taj psiho-sociološki obrazac na prikladno slabu osobu, vjerujte, iskoristit će je. Ta osoba postat će njen osobni ručnik…

E, pa dosta je bilo ručnika!

Cijenjeni tenisači i tenisačice, vrijeme je da se pomirite s činjenicom kako niste na hotelskoj plaži niti na svom privatnom imanju. Kako djeca koja za vas vrijedno i besplatno skupljaju loptice, nisu dužna još i kroz ruke provlačiti vaš znoj i tko zna kakve kemikalije i mikroorganizme koje na tom ručniku ostavljate!
Fuj, ljudi, gdje vam je osjećaj za osnovnu higijenu!?

Vrijeme je za konačni rez. Do ne tako davno, dame i gospoda s reketima uredno su nosili trake oko glave, znojnice oko ruku, smiješne, ali efikasne kape oko lubanja… Znoj se upijao čak i na maksimalnim vrućinama Australije u siječnju, slane kapi nisu upadale u oči niti su se cjedile na dlanove.

Tenisači su pobjeđivali, stavljali pobjedničke servise uz linije i presudne forhende u kuteve terena. Loptice kamuflirane u suncu u zenitu smešom su smještane točno tamo gdje su zamišljene. I zamislite, tenis kao sport je funkcionirao!

Funkcionirat će i danas. Izbacite ručnike, vratite dostojanstvo djeci, samim igračima, ali i nama, gledateljima!
Hvala.