Dok je većina Hrvatske spavala, braća SInković napravili su još jedan povijesni uspjeh uzevši zlato u dvojcu bez kormilara na Olimpijskim igrama u Tokiju.

Nevjerojatna braća ponovno su napravili još jedan povijesni podvig. Srebro u Londonu 2012. u četvercu na pariće sa Šainom i Martinom, U Riju 2016. su u dvojcu na pariće sve naplatili zlatom, u Tokiju 2020. u dvojcu bez kormilara potvrdili status veslačkih legendi. Da krenemo nabrajati uspjehe na svjetskim i europskim prvenstvima, trebalo bi nam do sutra.

Lijepo je bilo vidjeti intoniranje hrvatske himne nakon što su pobijedili. A još je ljepše i nevjerojatno ponosno bilo vidjeti suze Martina Sinkovića dok je pjevao Lijepu našu koje su zaista sve rekle.

Braća su bila strašna, pokazali su čudesnu dominaciju od prvog do posljednjeg metra. Rumunji su malo zaprijetili, ali Sinkovići nisu mogli ispustiti to zlato. Sljedeća olimpijska postaja je Pariz 2024., njihov trener Nikola Bralić ima planove i za to.

“Nije još kraj, potrajat će oni, a i ja još malo. Imam viziju za 2024 i Pariz, kada se Sinkovići vraćaju u dvojac na pariće. Tada ćemo znat je li kriva desna ili lijeva ruka” – našalio se trener Bralić.

No, ono što veseli kod braće je njihova opuštenost, njihova skromnost, njihova radost poslije svake utrke. Još su više pokazali svoju veličinu kada su brže bolje skoknuli i pogledali povijesan ulazak Čilića i Dodiga u finale parova. A u finalu su Mektić i Pavić, neki dan taekwondo nam je donio radost,…

Kakvi dani za hrvatski sport, možemo biti samo ponosni…