"Tjedan dana prije Budimpešte razgovarala sam s Kristinom (Mladenović) o tome kako mi je dosta svega, dosta toga da igram dobro i da se ne uspijevam probiti". I potom – Bernarda Pera je napravila proboj... Piše: Saša Ozmo

Ne samo da je osvojila titulu u Budimpešti, već je tjedan dana kasnije slavila i u Hamburgu trijumfom nad svjetskim brojem dva Anett Kontaveit u finalu. Dvanaest mečeva – nijedan izgubljeni set!

Pala je na 130. mjesto na svijetu, a za samo dva tjedna ljevoruka Bernarda Pera više je nego prepolovila svoj renking – sada je na 54. poziciji, najboljem plasmanu u karijeri.

“Top 50 mi je cilj već neko vrijeme. Sada sam blizu tome da ga ostvarim, a potom ću zacrtati nove ciljeve“, kaže Pera za Sport Klub.

Bernarda je rođena u Zadru, ali se sa 16 godina preselila u SAD jer kod kuće nije mogla dobiti dovoljno dobre uvjete za razvoj. Zato igra pod zastavom SAD-a.

“Tu sam gdje jesam dijelom i zbog svega što su mi pružili u SAD-u. Davno je to bilo, prije skoro deset godina, ne razmišljam više o tome što ne igram za Hrvatsku“, kaže 27-godišnja Pera, koja je zahvalna na pomoći koju je dobila.

U intervjuu za Sport Klub, Pera govori o veličanstvenoj seriji pobjeda i radu koji je uložila, svom ocu, ulozi trenera itd.

Za početak, ono što se svi pitaju – što se složilo u Budimpešti i Hamburgu?

“Zapravo, dobro se osjećam na terenu već neko vrijeme – barem na treningu, ali nisam uspijevala to prikazati na mečevima. Imala sam nesporazum s trenerom u vezi s njegovim obvezama, on nije bio u Budimpešti, ali ispalo je veoma dobro: nekako me je to učinilo opuštenijom pred turnir.

Bila sam tamo s dečkom. On ne zna mnogo o tenisu, ali bio mi je velika podrška. Stvari su počele okretati, igrala sam sve bolje i dobivala na samopouzdanju svakom pobjedom. Mislim da sam u Hamburgu igrala na još višem nivou nego u Budimpešti.”

Često čujemo tenisačice i tenisače kako kažu: „Osjećala sam se dobro na terenu“. Kako bi ti objasnila taj osjećaj?

“Kada igramo poene i gemove na treninzima, izuzetno dobro sam osjećala loptu. Na primjer, na treninzima sam izvrsno servirala, ali na mečevima nije bilo isto. Napokon, poslije mnogo rada koji sam uložila, u Budimpešti sam se malo opustila i sve se sklopilo.”

Što je bio ključ toga da napokon uspiješ u tome da igru s treninga prikažeš i na mečevima?

“Prilično sam agresivna tenisačica i veoma samokritična – ne volim kad nešto ne napravim kako treba, kada promašim… Zato je za mene važno da opraštam sebi više, jer će grešaka biti, uzevši u obzir moj stil igre. Uživam u tome da napadam, i važno je zadržati taj mentalitet čak i kada griješim – ne smijem dozvoliti da me to poremeti. Volim igrati agresivno, tako se najugodnije osjećam.”

Put nije bio lak. Promijenila si brojne trenere (Guillermo Canas, Luka Belić, Kristijan Schneider, Velimir Zovko), a sada si već godinu dana s Mirom Hrvatinom. Što je bilo najizazovnije u cijelom tom procesu?

“Da, promijenila sam mnogo trenera posljednjih godina i svi su inzistirali na nečemu drugom u mojoj igri. Išlo je ovako: počnem raditi na nečemu novom, to ne daje rezultate odmah, počinju sumnje, ne osjećam se dobro… Bilo je mnogo negativnosti – čovjek govori sebi pozitivne stvari, ali ne vjeruje zapravo u njih. Bila je velika bitka iskoprcati se iz tog kruga.”

Koje ti osobine tražiš kod trenera i kako ti je sada s Hrvatinom (bivšim trenerom Miomira Kecmanovića)?

“Za mene je najvažnije da trener pruža podršku. Potrebno mi je da bude miran i ne paničari, pošto ja znam biti temperamentna i nervozna, pa mi treba vidjeti nekog mirnog uz teren. Treba mi ta ravnoteža.

Naravno, važne su i stvari u vezi sa suštinom tenisa. Kada je Miro došao, inzistirao je na tome da držim loptu u igri, da ne griješim previše. Malo smo se borili oko toga, već sam ti rekla kakav je moj stil igre. Radio je s Kecmanovićem, dugo bio u muškom tenisu, pa je bilo neslaganja. Osjećam kao da smo pronašli zajednički jezik prije nekoliko mjeseci – i dalje sam ofenzivna igračica, ali igram s više kontrole ponekad.”

Prva dva WTA finala, dvije uvjerljive pobjede. Kako si uspjela tako dobro izboriti se s nervozom?

“Zapravo, i nisam. Bila sam veoma nervozna pred finale s Aleksandrom (Krunić, u Budimpešti). Mislila sam da će mi to utjecati na igru, ali teniski sam se toliko dobro osjećala na terenu da sam i kroz tu nervozu odigrala veoma dobro.”

Tvoj stil igre odličan je za brže podloge. Kako to da su ovi trofeji došli na zemlji, voliš li možda imati više vremena za udarce?

“Istina je da imam možda malo veći zamah pri udarcima, ali mislim da je ključ u tome što sam odrasla na zemlja. Prošle su godine prije nego što sam stala na bilo koju drugu podlogu osim zemlje.”

Bilo je teških perioda u tvojoj karijeri, i ove godine također – imala si rupturu kvadricepsa poslije Australije, poslije i koronu… Što te inspirira da nastaviš dalje u teškim trenucima?

“Nikada mi nije bilo teško motivirati se, nikada ni ne pomišljam na odustajanje. Na sve što se događa gledam samo kao na još jednu prepreku na putu na kojem se nalazim. Svi igrači se ozljeđuju, radiš što je potrebno da saniraš ozljedu i ideš dalje. Moj tata mi je oduvijek bio najveća podrška – mnogo ga poštujem kao osobu, cijenim njegovo mišljenje i on mi je autoritet.”

Već sljedećeg tjedna Pera će igrati u Concordu (serija WTA 125), a zatim u Cincinnatiju, Clevelandu i na US Openu.

Bernarda je zaslužila pravo sanjati velike snove.