Velikan hrvatskog tenisa i bivši trener Novaka Đokovića, Goran Ivanišević dao je ekskluzivni intervju za Sport Klub u kojem je sa Sašom Ozmom komentirao dugogodišnju suradnju s najboljim tenisačem u povijesti.

Rekli ste jednom da je treniranje Novaka kao da ste na klupi Real Madrida. Kako je bilo na toj klupi tijekom pet godina?

“Bilo je uzbudljivo, velika čast, ponos, odgovornost, turbulentno, ali ne u smislu naše suradnje, nego svega onoga što se događalo. Mi smo se uvijek zezali, tamo gdje je dođem uvijek neka sr**a moraju biti. Nažalost, tako je i krenulo, ta 2019. godine US Open i rame, pa nesretna korona, pa sve kasnije što se izdogađalo. Ali on je institucija, Novak je najveći tenisač svih vremena, jedan od najvećih sportaša svih vremena. Uvijek sam bio pod reflektorima, kada je bio Marijan Vajda sa mnom, skupa smo dijelili tu ‘krivnju’, a onda sam ja sam ostao na vjetrometini, ali to je nešto za što sam Novaku zahvalan do kraja života. On mi je pružio priliku, rezultati su tu, to nam nitko ne može oduzeti. Stvarno prekrasnih pet godina.”

Koji su zapravo rezultati rastanka, odnosno zasićenja do kojega je došlo?

“Čitao sam sve te natpise, nitko nije ni blizu pogodio ni ništa. Nema pravih razloga, pravi razlog je zasićenje što je ovo bilo izuzetno teških pet godina. Ljudi zaboravljaju koronu, ljudi zaboravljaju da je on bio označen kao svjetski negativac broj jedan. Stalno si u nekom međukoraku, igraš, pa ne igraš, kažeš da si spreman, pa se javi neki ministar i kaže ne možeš tamo, ne zaboravimo Australiju i ono ludilo tamo.  Došlo je do zamora materijala, on se umorio od mene, ja sam se umorio od njega, i ja mu tu nikako više nisam mogao pomoći, ali kad se sve zbroji napravili smo jednu veliku stvar i za tenis i za sve.”

Jel se to dogodilo sada u Americi ili se ‘kuhalo’ već neko vrijeme?

“Nije se to nikad dogodilo, ja sam to osjetio, ako ću biti najiskreniji u Americi prošle godine. Neću reći Wimbledon, ali onaj Wimbledon, neću reći njega, naravno da igrača najviše pogodi, ali onaj Wimbledon mi je baš teško pao. Svaka čast Alcarazu, na kraju je bio i bolji. Tu je i finale Cincinnatija, pa US Opena, ali tu sam ja osjetio da je blizu kraj.  Sad kad sam pričao s Novakom u Americi, nema krivog trenutka, nema pravog, ima samo kad se to dogodi kada dvoje ljudi popričaju. Ljudi pričaju kao da smo nas dvojica imali najturbulentniji odnos, a to nije tako.  Njegova komunikacija na terenu, ono deranje, meni to nije smetalo jer ga pola toga nisam ni čuo“, rekao je Ivanišević pa nastavio o toj temi:

“Coaching kao coaching postoji već 30 godina, samo imaju neka blaža ili stroža pravila. Ne čujem sebe od ljudi iza, ne čujem njega koji je 20 metara dolje, on mene stalno pita što mi je sa servisom, dok ja to sve procesuiram i razmišljam, on mene već pita što mi je s reternom. Moj glas je najtanji, pa onda ja kažem Miljanu što mislim koji ima najprodorniji glas, pa se on zadere prema Novaku. Bit je u tome da on na kraju dobije meč. To su sitnice gdje ti moraš reagirati u tri sekunde, i nije to baš lako.”

Dotaknuo se Ivanišević jedne od anegdota, koja uključuje i Novakovog brata Marka.

“Prošle godine u Adelaideu je bila najsmješnija situacija. Igra s Kordom, Korda uzeo set, u drugom je li-la, i on se zadere prema nema što ne valja. Bio mu je i brat Marko i kaže mu da pronađe unutarnji mir u sebi. Ja sam već na podu kad se on okrenuo, gledam koga će ubiti prije, mene, Marka ili Čarlija ha-ha. Prođe pet minuta, on preokrene, mi smo se kasnije smijali tome. Meni to nije smetalo, to mi je bilo normalno, mora se ispuhati negdje. Nije valjalo ni kad ne viče ha-ha…”

Možete li nam reći neke detalje u Miamiju što ste si točno rekli?

“Mislim, neću ja ni vama ni nikome reći što smo točno pričali, ali na kraju dana meni je drago što sam išao u Ameriku. Australija je bila, on je izgubio u polufinalu Australian Opena, ljudi odmah pričaju o nekoj tragediji. Ne znam što mu se dogodilo u tom meču, nije bio svoj. Sinner je igrao dobro, Novak i da je bio na 100 posto, opet ne znaš kako će završiti. Cijela Australija je bila toplo-hladna, Mannarino, Etcheverry, Fritz, ali on je opet dobar za te igrače da igra s jednom nogom. Sad Medvedev, Sinner, ako se pojavi Novak A, to je jedna priča, a Novak B, e tu smo u problemu. Četvrti mjesec je, nije osvojio ništa, pa nije ni 2022. osvojio nešto sve do Rima, pa se nije pričalo nešto spektakularno. Koliko sam ja vidio zadnje, Novak je i dalje svjetski broj jedan… Ali, ta Amerika, da je Vukić vjerovao malo više da može dobiti u Indian Wellsu, pobijedio bi… Prvi set protiv Nardija, možda i najgori set Novaka otkako sam mu ja trener. Drugi je dobio, Nardi  je vidio svoju šansu u trećem setu, Novak nije bio spreman na borbu, nije išlo, ali taj Talijan nije loš. Drago mi je da smo sjeli i popričali, smijali se, bilo mi je važno da mu kažem neke stvari, kao i on meni, ja sam s njim prošao ono dobro i ono loše.  Nije lako biti Novak Đoković, ima veliko srce. I svi ljudi iz tog tima, to su ljudi koji će meni ostati u srcu cijeli život, sve je bilo prekrasno.”

Imate li neke primjere toga kada spomenete da su vas ljudi tako gledaju sa strane?

“Ljudi su nas gledali kao najveće negativce, bilo je more takvih primjera. Na Beograd Openu, kad se pričalo dosta o cjepivu, on je bio spreman žrtvovati svoju karijeru radi svojih stavova, i to ljudi moraju cijeniti i poštovati. Moja odgovornost kao njegovog trenera je bila stati iza njega, ako treba idemo i u rat. Uspjeli smo mu pomoći barem malo da to prebrodi i onda napravi vrhunske rezultate. On će se morati samo malo trgnuti, ali ne sumnjam u to.”