Početkom 2021. godine operirala je koljeno poslije Australian Opena. Rehabilitacija je trajala nekoliko mjeseci, a Donna Vekić vratila se za Roland Garros. Međutim, trebalo joj je vremena da ponovo zaigra onako kako najbolje zna, dok je u međuvremenu je i ispala iz top 100, da bi u Parizu prošle godine morala igrati kvalifikacije za neki Grand slam turnir, prvi put još od US opena 2016.

Malo-pomalo, igrala je sve bolje, da bi krajem prošle sezone u San Diegu savladala Mariju Sakkari, Karolinu Pliškovu, Arinu Sabalenku i Danielle Colins, da bi u finalu izgubila od Ige Swiatek u tri seta.

Novu sezonu počela je sa tri pobjede na United cupu, uključujući i onaj nad Alize Cornet, a sada u Melbournu pobjedila Selekhmetevu, Samsonovu i Parrizas-Diaz. To joj je drugi put u karijeri da je došla do osmine finala Australian Opena.

U intervjuu sa Sašom Ozmom za Sport Klub, 26-godišnja djevojka iz Osijeka govorila je o tekućem turniru, svom sadašnjem timu, prijateljstvu sa Belindom Benčič, o tome zašto ne voli sanjati tenis…

Četvrti put si u drugom tjednu Grand slama. Gdje je kliknulo na ovom Australian Openu?

“Mislim da su stvari kliknule još krajem prošle godine. Igrala sam stvarno dobro počevši od US opena, gdje sam doduše izgubila u prvom kolu, ali od Kudermetove. U Tajlandu i San Diegu sam igrala sve bolje, a brojne pobede u San Diegu dale su mi mnogo samopouzdanja – prije svega, pokazale su mi da opet mogu igrati na svom najvišem nivou. Poslije operacije mi je trebalo skoro godinu i pol dana da ponovo budem spremna za elitni nivo tenisa. Drago mi je što sam uspjela tako početi i ovu godinu.”

Kako bi definirala taj osjećaj samopouzdanja? Što osjećaš na terenu kad imaš samopouzdanja?

“Jako dobro pitanje! Prije svega, to je vjera u svoje tijelo – da znam da mogu igrati i pet sati ako treba, odnosno da neću izgubiti zato što nisam fizički spremna. Drugo, da sam u bitnim poenima agresivna i da vjerujem da ću tada pogoditi. To je zapravo najveća razlika u tenisu, kako igraš važne poene, obzirom da sve tenisačice i te kako znaju igrati.”

Kolika je potvrda uloženog rada to što je tako dobar rezultat došao baš na Grand slamu?

“Uvijek pokušavamo formu tempirati za Grand slamove. To je u tenisu komplicirano, ali ovaj put sam uspjela – nadam se da ću uspjeti još nekoliko puta do kraja karijere, jer su ipak slamovi najvažniji.”

Kako izgleda tvoj sadašnji tim?

“Glavni trener mi je Nikola Horvat (radio sa Timeom Baboš), s njim sam počela raditi prošle godine u Cincinnatiju. Dodali smo u tim i Pam Shriver (nekadašnja treća tenisačica svijeta) – ona je trener, konzultant, mentor, kako god to želite nazvati. Puno mi pomaže, ’kliknule’ smo u San Diegu, a posebno mi je drago što se Niko i ona jako dobro slažu. Tu je i moj fizioterapeut Janik, kao i kondicijski trener u Monacu, s kojim radim već nekoliko godina.”

Šta čini Horvata i Shriver dobrim parom?

“Ključ je u tome što oni imaju dobru komunikaciju i što onda na pravi način prezentiraju meni svoja mišljenja. Usklađeni su jako dobro. Generalno nam je lijepa atnosfera u timu – oboje su mi prije svega prijatelji, meni je kao osobi to izrazito bitno.”

Spomenula si prijateljstvo, a na društvenim mrežama vidimo da puno vremena provodiš sa Belindom Benčič. Posebno je odjeknuo onaj vaš video u kojem imitirate pozdrave na WTA i ATP turu. Kako vam je to uopće palo na pamet?

“Kako nam je palo na pamet, ha-ha? Iskreno, ne sjećam se, ali znam da je bilo spontano. Bliske smo prijateljice. Sada znam da je na mojoj strani ždrijeba, ali generalno ne znam ždrijeb uopće. Svaki put kada sjednem na bicikl poslije meča, pitam trenera s kim igram sljedeće i samo molim boga da nije ona. Nadam se da nije do polufinala, ako obje budemo pobjeđivale. Znate što, jako sam sretna što imam nekoliko dobrih prijatelja i prijateljica na Touru, to je prava rijetkost.”

View this post on Instagram

A post shared by Belinda Bencic (@belindabencic)

U svakoj šali ima i malo istine. Koliko se razlikuju odnosi na WTA touru u odnosu na ATP tour?

“Ne puno. Mislim da je to mit da su si žene neprijatelji, a muškarci su svi super među sobom. Ima i na ATP touru… Ne znam kako bih nazvala, ne neprijateljstva, ali rivalstva. Osobno, nemam problem s nijednom tenisačicom na WTA touru. OK, s njih nekoliko, ali nećemo o tome, ha-ha.”

Koliko za ženski tenis i njegovu popularnost znači što je tu sada dominantna figura poput Ige Swiatek?

“I prije Swiatek smo imali Barty, ali ja ne mogu procijeniti koliko je to važno za naš sport. Generalno u top 10, top 20 ima puno zanimljivih tenisačica i tenisača, baš sam jučer komentirala kako je ovaj Australian Open baš zabavan za gledanje. Teško mi je procijeniti je li taj moj komentar točan, obzirom da zbilja volim tenis.”

“Svaki put kada se vratimo iz kluba, uključimo televizor i gledamo još tenis. Nadam se da i drugi dijele moje mišljenje sporta generalno – muškarci, žene, nebitno. Trenutno jednako uživam gledajući i ženski i muški tenis, jer ima dosta novih, zanimljivih igrača.”

Imaš 26 godina, a već si veteranka jer si dugo profesionalka. Kako održavaš ljubav prema svemu što je sastavni dio tenisa?

“Zapravo, svake godine sve više uživam u svemu. Možda zato što sam imala nekoliko teških razdoblja zbog ozljeda, pa sada još više cijenim kada mogu igrati, a posebno kada igram na najvećim stadionima najvećih turnira, i još pobjeđujem. To me trenutno najviše ispunjava – imam jasan cilj u glavi i trenutno sam sve podredila tome da uspijem u tome.”

Što je taj cilj?

“Cilj je svakom igraču da osvoji Grand slam titulu, ali sada je razlika što prvi put stvarno vjerujem da mogu.”

Koje novinarsko pitanje ti je posebno dosadno, a koje ti nikada nije postavljeno, a voljela bi ga čuti?

“Razumijem (što ga morate postaviti), ali uvijek isto pitanje – kakav je meč bio danas, kako si se osjećala… A recimo, ntiko me nikada nije pitao kako sam spavala sinoć, a ja sam spavala katastofalno – nikako se nisam naspavala, a to je možda najvažnije. To je jednostavno pitanje, a nitko ga ne postavlja.”

Kad smo već kod toga, sanjaš li nekada tenis?

“Vrlo često. Uglavnom sanjam da igram loše, da se ne mogu sastati s loptom, da ne mogu ubaciti servis. Onda pomislim: ’Bože, samo da se probudim’. Bolje da ne sanjam tenis, ti snovi su traumatični.”