U intervjuu za argentinski La Nacion, Novak Đoković se osvrnuo na ratnu prošlost Srbije, Hrvatske te Bosne i Hercegovine.

“Srbija je jako stara nacija, prvo to moramo razjasniti jer imamo jako bogatu povijest i tradiciju. Puno smo propatili u novijoj povijesti, tijekom zadnjih stotinjak godina – Prvi i Drugi svjetski rat i posebno sada, u zadnjih 30 godina – ali ne samo mi već i Hrvatska i BiH.

“Nažalost, Jugoslavija se raspala devedesetih, a ja sam rođen 1987., kao i Messi, pa se baš ne sjećam kakva je ta država bila jer sam bio jako mlad. Sjećam se drugog dijela devedesetih, naša je zemlja bila pod sankcijama i embargom, što znači da nismo mogli ništa izvoziti ni uvoziti. Sjećam se kako sam u 5 ujutro stajao u redu s djedom za kruh da prehranimo cijelu obitelj.

Živjeli smo svi zajedno u malenom stanu jer nismo imali drugog izbora, te su situacije postale dio mog karaktera, onoga što sam danas kao osoba. To mi je ojačalo volju za uspjehom i da napravim nešto u životu. Imao sam nevjerojatnu podršku roditelja koji su uložili sve do posljednjeg eura”, rekao je Đoković.

“Bilo je teško odrastati u tom kontekstu, proživljavali smo nedaće, a ja sam bio mali dječak koji je izabrao sport za bogate, skup sport za naše prilike jer Srbija nije bogata zemlja. Mi smo zemlja uspješnih sportaša, vrlo uspješnih košarkaških klubova, s vrlo bogatom tradicijom, pamtim čak i prekrasne utakmice protiv Argentine na Svjetskom prvenstvu i Olimpijskim igrama.

Tenis nije imao veliku tradiciju dok nije došla moja generacija, a onda smo odjednom nekoliko godina imali najbolje na svijetu: Anu Ivanović, Jelenu Janković, Nenada Zimonjića i mene. Svi smo u nekom trenutku bili broj 1, svi su se pitali kako se to može dogoditi bez sustava.

Imamo teniske terene, imamo klubove i neku tradiciju, ali jako smo daleko od francuskog saveza, od Amerikanaca, Engleza i drugih zemalja”, dodao je Đoković, kojeg mnogi smatraju jednim od najvećih, ako ne i najboljim tenisačem u povijesti, osvojio je ukupno 99 naslova, uključujući rekordnih 24 Grand Slam turnira.

Izjavio je da ga ranjivim čine ne samo njegova djeca, već i sva ostala djeca.

“Kad vidim kako djeca pate, srce mi se slama, kao da padam u depresiju. Djeca su najčišća bića na svijetu i zaslužuju najbolje, zaslužuju budućnost. Kad vidim ratove i sve što se događa… Proživio sam rat, moj grad je bio bombardiran dan i noć tijekom dva i pol mjeseca. Vidio sam mrtve ljude. 

Ni sada ne razumijem kada vidim ratove u drugim dijelovima svijeta. Vjerujem da znam zašto se to događa, nažalost, to su politička pitanja, ali to me čini tužnim. Ne ostavimo li bolji svijet za iduće generacije, to će značiti da nismo učinili pravu stvar.

Svojom zakladom želimo stvoriti bolje društvo, imati bolje obrazovanje, a zbog globalne nepravde osjećam se jako ranjivo”, odgovorio je Đoković.

Na pitanje novinara potvrdio je da ga je tenis spasio.

“Tenis mi je dao priliku za bolji život i da se izvučem iz problema koje smo imali u Srbiji, osobito krajem devedesetih. Spomenuo sam bombardiranja. Jeste li znali da je Beograd europski grad koji je najviše puta srušen i obnavljan?

Ovaj grad ima nevjerojatnu otpornost i duh. Pronalazim taj duh u sebi. Teškoće kroz koje smo prolazili moja obitelj, moj narod i ja… Ponavljam to jer znam da se to što govorim čuje i u Hrvatskoj, u Bosni, u Makedoniji, u Sloveniji, u Crnoj Gori… Uvijek ću to spominjati jer su i oni nastradali u novijoj povijesti i u ratovima, čak i više od Srbije.

Stoga razumijem bol i teškoće. Nažalost, ratne rane su još uvijek otvorene i još uvijek ima napetosti, ali kroz sport i filantropiju otvara se jedna pukotina, prostor da se ljudi zbliže, da imaju više razumijevanja i da oproste.

To je poruka koju uvijek pokušavam prenijeti. Ta iskustva devedesetih su uvijek sa mnom, ne prolaze, ali idem dalje. Ne mrzim nikoga zbog onoga što se dogodilo i nikad neću zaboraviti, ali sam mogao oprostiti i radujem se.”