Kod nas se nekakav nogometaš odgaja da bude zadovoljan kada je rezerva u velikom klubu. Da tu zarađuje novac, da bude društveno afirmiran, da ima dobar auto, kuću. E, ja to nisam želio - rekao je Ante Kostelić

Nekako tiho, bez pompe u mirovinu je otišao Ante Kostelić – Gips. Moj novinarski put je krenuo baš u vrijeme prvih spominjanja obitelji Kostelić, hrvatskih gorštaka, o kojima se Amerikanci spremaju napraviti film. Priča o jednom, za mnoge tiraninu, prije svega ocu, a naposljetku šampionu. I nikad neću shvatiti kako je Ante Kostelić Eskimima uspio prodati led.

Pokušavam shvatiti što je to s nama, zbog čega su Hrvati tako čudni. Hrvatska nedvojbeno je, ima jednu od najljepših obala u Europi, ali ti isti turistički radnici uspiju zaraditi od turizma isto koliko i Švicarska od prodaje sireva (satove tu niti ne spominjem). Hrvatska je zemlja s nepreglednim kilometrima obradivih površina, ali ne, Hrvati bi bili kruha gladni da ne uvoze pšenicu od tko zna gdje. Zemlja je to u kojoj je nekad bilo ribe da nahrani pola Europe, a danas moramo uvoziti ribu iz Maroka. Bila je to zemlja poznata kao brodograditeljska sila, ali sada su nam škverovi uglavnom pod ključem.

Zemlja je to koja ima i jedno brdašce, na kojem je Ante Kostelić naučio prve skijaške korake svoju djecu Janicu i Ivicu. Tamo se rodila Janica Kostelić, višestruka olimpijska pobjednica, potom pobjednica Svjetskog skijaškog kupa u nekoliko navrata, te svjetska prvakinja. Njenim stopama, sputan još težim ozljedama i višestrukim operacijama išao je njen stariji brat Ivica.

Dok su druga djeca, poglavito ona iz Austrije i Švicarske, potom Francuske, Italije, imala teretanu, Kostelići su tijelo gradili noseći drva. Dok su druga djeca dobivala vitamine, Gips je svoju djecu “šopao” špekom i češnjakom. Dok su Matt, Reich, Neureuther, Zurbruggen, Rocca, Grange, Hirscher od prvog dana imali sve pogodnosti koje donose jaki nacionalni savezi, od mogućnosti za trening, do zdrave i jake konkurencije koja je omogućavala napredak, pa sve do skijaške opreme, Kostelići su morali uvijek čekati na red gdje će i kada trenirati. Ante Kostelić je postao postavljač staza na utrkama svjetskog kupa tek kada su njegova djeca postali veliki šampioni.

Gips je po tim, narodskim, pomalo zastrajelim metodama trenirao svoju djecu. Sjećamo se tih mljetskih ljeta, brojnih reportaža u kojima su njegovi ‘klinci’ uvijek imali i aktivan odmor i istovremeno permanentni trening. Istina, Janica i Ivica će uči i u anale kao sportaši s nenormalno velikim brojem ozljeda. Za što su svi tada gotovo plebiscitarno okrivili Antu Kostelića. Negdje na kraju Ivičine karijere, posjetio sam taj dvojac u švicarskom Zermattu. Ante je tada, nakon što se Janica umirovila, preuzeo brigu o sinu.

Temperatura u potoku bila je sedam stupnjeva, a Ante Kostelić je ispod malog vodopada gledao u štopericu. Šezdeset sekundi je govorio Ivici što treba raditi na kraju popodnevnog treninga. – Maši rukama, nagni se prema naprijed, radi nogama. Gotovo, gotovo – uzevši ručnik u ruke brisao je Ivicu kako bi se pobjednik svjetskog kupa što prije odjenuo i završio popodnevni trening.

Otkrio je i zašto je odlučio svoju djecu sam trenirati.

“Kod nas se nekakav nogometaš odgaja da bude zadovoljan kada je rezerva u velikom klubu. Da tu zarađuje novac, da bude društveno afirmiran, da ima dobar auto, kuću. Mislim da ljude treba odgojiti tako da ne žele sjediti na klupi za rezerve, nego da budu najbolji igrači u svojoj momčadi. Ako ne najbolji, da barem stalno igraju u prvoj momčadi i da uvijek imaju ambiciju.

Gipsa ću pamtiti kao vječno čangrizavog starca, kojeg mnogi nisu mogli razumjeti, koji nije u životu čuo za riječ kompromis. Tvrdoglavo je gurao taj kamen uz brzo, no nadmašio je Sizifa. Pamtit ću ga po tome što je odgojio najveću sportašicu na ovim prostorima, nenadmašnog šampiona. I sina, koji je sportski bio također veličanstven.