Zlatko Horvat, jedno od najvećih imena hrvatskog rukometa, ostavio je neizbrisiv trag kao dugogodišnji kapetan RK Zagreba i ključni igrač hrvatske reprezentacije.

Horvat je gotovo cijeli svoj rukometni put, od 1999. do 2020. godine, proveo u RK Zagrebu. Bio je pravi lider na terenu i izvan njega, simbol kluba i omiljen među navijačima. Osvojio je brojne domaće titule i redovito igrao ključnu ulogu u europskim natjecanjima, osobito u Ligi prvaka.

Tijekom karijere, Horvat je osvojio ukupno sedam medalja na velikim natjecanjima, uključujući srebra na Europskim prvenstvima 2008. i 2010., te bronce na Svjetskim prvenstvima 2013. i 2017., kao i broncu na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. godine.

Nakon više od dva desetljeća provedenih u RK Zagrebu, Horvat je 2020. godine odlučio nastaviti karijeru u inozemstvu, pridruživši se makedonskom klubu RK Metalurg Skopje. Kasnije je igrao za mađarski klub Dabas KK, ali se nakon toga vratio u RK Zagreb.

Krenimo s nekim vašim predviđanjima za Svjetsko prvenstvo. Mislite li da možemo konkurirati za neku medalju?
“Ja sam uvijek optimist što se toga tiče. Pokazali su da mogu igrati sa svakim. Naravno, nažalost, mogu i izgubiti od svakoga. Vjerujem da će se to malo promijeniti. Da krene više na naš mlin, malo nešto pozitivno. Naravno, ako budemo zdravi i kompletni, sigurno možemo konkurirati. Nije kao prije, kad je bilo sigurno, ali moguće je.”

S obzirom na to kakvi smo kao narod, više nam treba netko tko će nas psihološki podići poput Zlatka Dalića ili Line Červara nego nužno taktički stručnjak. Mislite li da je stranac kao izbornik dobra ideja za hrvatsku reprezentaciju?

“Što se Sigurdssona tiče, znamo kakav je i što je sve napravio u karijeri. Ima dobar CV i ako je riječ o stručnjaku s dobrim rezultatskim iskustvom, nemam ništa protiv.  Ukoliko je to ono što reprezentaciji treba, zašto ne?”

Tko je vaš favorit na Svjetskom prvenstvu, za koga bi navijali van Hrvatske?

“Ne bih ja išao protiv Hrvatske. Mislim, ajde, pošto sam igrao u Mađarskoj, možda bih navijao za Mađare, ali uvijek sam najviše uz Hrvatsku, tu nema dvojbe. Ne bih volio ići kontra nas, pogotovo u sportu u kojem ja igram.”

Mislite li da bi vaša generacija, s Mandićem i Kuzmanovićem, možda uspjela uzeti zlato?

“Teško je to prognozirati, sigurno je da obojica imaju dobre brojke. Mi smo u par trenutaka imali odlične golmane. Da li bi oni imali mjesta u našoj tadašnjoj reprezentaciji, vjerojatno bi, a po pitanju kojeg zlata više, stvarno je teško reći. Nije u našim zlatnim, odnosno ne zlatnim medaljama bio problem golman”

Dotaknuli smo se Mandića i šokantne situacije u svlačionici. Možete li to komentirati? Je li takvih nesuglasica bilo i prije?

“Ono malo što sam bio u Zagrebu s njima dvojicom, nisam ni pomislio da bi se nešto takvo moglo dogoditi. Loše je za obojicu i žao mi je što se desilo. Mandić sada najvjerojatnije propušta prvenstvo, a što se Kosa tiče sigurno mu nije lagan ovaj cijeli period. Naravno, kod loših i dobrih igara uvijek bude tenzija, ali ovo je bilo previše agresivno.”

Červar je komentirao da trener danas više nije učitelj, nego figura s taktičkog pogleda. Slažete li se?

“Da, ovdje govorimo o profesionalnim igračima i uvijek se gleda da odnosi budu što normalniji, ali ovakve stvari stvarno se rijetko događaju. Bilo je tuča i prije među suigračima, čak i u mojim generacijama, ali nikad do ove razine.”

Dotaknuli smo se vašeg povratka u Zagreb. Kako je do toga došlo?

“Sve se dogodilo u jednom ili dva dana jer je bio sam kraj roka za prijavu i jako dobro se sjećam tog dana. Prelazni rok je bio jako kratak, samo šest dana, no uspjeli smo sve srediti. Bila je teška situacija i Dabaš me nije htio pustiti, ali su ispali korektni. Njihov cilj je bio izbjeći relegaciju iz lige i u tom trenutku smo taj cilj debelo ostvarili. Na kraju je sve ispalo dobro.”

Ima li neki trenutak u karijeri za kojim žalite?

“Ne žalim ni za čim, ako govorimo o onom penalu, naravno da mi je žao. Ali to je sport, nema sada tu da žalim. Bilo bi mi ljepše da sam ga pogodio. Naravno da mi je nakon toga bilo žao i nije mi bilo svejedno. Ipak, bilo je puno više lijepih trenutaka u karijeri. Nije ni taj sedmerac bio toliko ružan trenutak, igrali smo polufinale Svjetskog prvenstva protiv jedne od najboljih ekipa na svijetu.

Naše ambicije tada su bile dobro se pripremiti za Europsko prvenstvo u Hrvatskoj koje je dolazilo. Mi nismo došli s tako velikim ambicijama, odnosno primarni cilj je bio sačuvati se za prvenstvo kod kuće. Čak smo i takvi uspjeli doći do polufinala i tog penala. Mi smo realno tu utakmicu i prije mogli riješiti.

Što se tiče narednih dana, glavu nisam odmah počeo razbijati sutradan, jer smo igrali utakmicu za broncu, ali nakon toga je bilo zeznuto i bilo je svačega. Nije samo narednih dana, nego praktički cijele polusezone mi nije bilo svejedno”

Planovi za dalje? Je li mirovanje u pitanju?

“Još malo. Sigurno do kraja ove godine, možda još jedna sezona, ali vjerojatnije da je ovo zadnja.”

Tko je najbolji igrač svih vremena?

“Ivano Balić, bez dvojbe. Naravno i Duvnjak je tu, ali ako moram nekoga istaknuti, onda je to Ivano Balić”

A najbolja sedmorka?

“Uh, to je teško pitanje, od kud da krenem. Recimo Šterbik na golu, Urios na pivotu, Ivano Balić na srednjem, Pero Metličić desni vanjski, Džomba desno krilo, Kristiansen na lijevom krilu, a na lijevom vanjskom Alberto Entrerios.”