Uoči velikog polufinalnog ogleda Europskog prvenstva protiv Njemačke, oduševljenje među hrvatskim navijačima brzo je ustupilo mjesto nevjerici i nezadovoljstvu. Dok se rukometaši Hrvatske u Herningu pripremaju za jedan od najvažnijih susreta turnira, tisuće navijača vode paralelnu borbu, onu za ulaznicu za dvoranu Jyske Bank Boxen.

Problemi s ulaznicama nisu se pojavili iznenada. Ključni razlog leži u modelu prodaje koji provodi Europska rukometna federacija. Ulaznice u sklopu paketa ‘Final Weekend’, koji obuhvaća polufinala i završne utakmice, puštene su u prodaju još tijekom ljeta 2025. i vrlo brzo su gotovo u potpunosti razgrabljene. Najveći dio završio je kod domaćih navijača koji su računali na nastup svoje reprezentacije u borbi za medalje.

Sada se taj sustav pokazuje problematičnim. Hrvatska i Njemačka igraju ranije polufinale, dok se u večernjem terminu sastaju Danska i Island. No, budući da prodaja ulaznica nije vezana uz sudionike završnice, navijači reprezentacija koje su se plasirale među četiri najbolje ostali su bez stvarne mogućnosti dolaska do karata.

Za razliku od nogometnih natjecanja, EHF ne osigurava veće kvote ulaznica za navijače momčadi koje se probiju do završnice. Prioritet je ispunjena dvorana, neovisno o tome tko igra, a posljedice su očite – obavijest o nedostupnosti ulaznica mjesecima stoji na službenim kanalima i postala je simbol frustracije među navijačima.

Prema važećim pravilima, rukometni savezi polufinalista dobivaju tek ograničen broj ulaznica, uglavnom između 500 i 1000, što je daleko ispod stvarnog interesa. Procjenjuje se da bi u Herningu moglo biti između tri i četiri i pol tisuće hrvatskih navijača, većinom iz Njemačke, Švedske i Danske, dok je oko 1500 njih doputovalo iz Hrvatske.

Velika potražnja dovela je i do eksplozije cijena na ilegalnom tržištu, gdje se ulaznice nude po iznosima od 600 do čak 800 eura. Iako je preprodaja zabranjena, a digitalni sustav dodatno otežava prijenos ulaznica, to nije spriječilo rast sivog tržišta – samo je povećalo ogorčenje.

Sve to nameće ključno pitanje: kako je moguće da reprezentacija koja igra polufinale Europskog prvenstva ostane bez masovne podrške svojih navijača? I zašto sustav ne prepoznaje trenutak kada bi ta podrška trebala biti osigurana, a ne prepuštena sreći i snalažljivosti?