Legendarni hrvatski rukometaš Blaženko Lacković za Sport Klub je komentirao finale Svjetskog rukometnog prvenstva između Danske i Hrvatske (32:26).

“Nije jednostavno pratiti ovakvu utakmicu kao navijač, ali bilo je lakše jer smo znali da imamo medalju. U finalima je najvažnije pobijediti, ali i uživati. Danska je u ovom trenutku najjača sila svijeta”, počeo je za SK Lacković, sada pomoćni trener Hamburga.

“Oni su dobro kontrolirali utakmicu, prije svega dinamikom i brzim prijenosom lopte. Upravo je to nedostajalo Francuzima u polufinalu. Čak smo im više problema zadavali obranom 6-0, ali kasnije kad su se i na nju navikli, brzo su sve riješili. Kad bismo i dobili šansu vratiti se, Nielsen je zaustavio par bitnih lopti. Jednostavno, protiv njih se nije moglo. Na svakoj poziciji imaju po dva, tri top igrača.”

Je li uopće u nečemu Hrvatska mogla bolje?

“Teško. Mi smo odigrali vrhunski turnir. Iskoristili smo Zagreb, publiku, emociju i energiju. Iskočili su neki igrači koji su tek ušli u reprezentaciju i odlučili utakmice. Pružili smo maksimum i na tom se putu dosta i potrošili. Priželjkivali smo čvrstu duel igru, ali Danci su bili odlučniji. Prijenos lopte bio im je fantastičan. Nismo uspjeli zaustaviti njihov protok lopte, pronalazili su prava rješenja i čak i kontrama završavali napade.”

Nije pomogao ni crveni karton Marka Mamića…

“Kontakt je definitivno postojao, ali za finale to je možda bila malo pretjerana odluka. Ta 5-1 obrana trebala nam je biti jako oružje, bili smo uigrani s Mamićem, on to radi dobro. Međutim, njegovo isključenje oduzelo nam je tu opciju. Probali smo kasnije sa Srnom, ali nije išlo.”

Je li ova Danska moćnija i od one čuvene francuske generacije koja je svojevremeno dominirala?

“Teško je to znati. To su dvije moćne sile. Poklopile su im se vrhunske generacije i one sada vode rukometne trendove u smislu brzine, igre jedan na jedan, tehničke i taktičke discipline. Nekad smo i mi imali okršaje s njima, pa evo i sada. Stalno smo u tom vrhu.”

Odlaskom Domagoja Duvnjaka, koga sada vidite kao kapetana reprezentacije?

“To mora odlučiti isključivo izbornik. Duvnjak je motivacijski puno značio ovoj momčadi i morat će se sada iznova posložiti hijerarhija.”

A igrački? Tko će biti predvodnik te nove Hrvatske bez Duvnjaka?

“Martinović se iskazao kao ponajbolji desni vanjski u ovom trenutku. Gledam ga stalno i u Bundesligi. Stvarno ima fantastične utakmice. U obrani također može dobro odraditi i bit će i bolji. Maraš sad odlazi u PSG, Klarica se dobro razvija… Imamo čudesne ljevake. Srna se pokazuje dobrim u tranziciji, desna krila su nam vrhunska i u najboljim godinama, o vratarima da ne govorim… Ima puno mlađih igrača koji dolaze. Ova Hrvatska ima svijetlu budućnost, ali konkurencija u Europi je velika.”

Kad ste se već dotaknuli konkurencije, jesu li 32 reprezentacije previše za Svjetsko prvenstvo?

“Volio bih da imamo 32 reprezentacije, ali i da je više kvalitete. Nažalost, za to je prerano. Neke reprezentacije gube i po 20 razlike. Koliko je to dobro za te zemlje, treba analizirati. U Europi je konkurencija velika, ali izvan nje baš i nije. Eventualno su tu Egipat i Brazil i to je to. Trebamo se širiti, ali možda ne bi bilo loše organizirati nekakvo B prvenstvo za slabije reprezentacije, po uzoru na neke druge sportove. IHF im treba pomoći na drukčiji način, recimo da pošalju neke europske trenere da ih podučavaju.”

Ako je i bilo kakvih dilema nakon Olimpijskih igara u Parizu, sada ih sigurno nema – Dagur Sigurdsson definitivno se potvrdio kao pravi izbor.

“On će podnijeti izvještaj i reći čime je zadovoljan, a čime nije. Finale Svjetskog prvenstva ogroman je uspjeh. Iskoristili smo domaći teren i dobar ždrijeb, rasli smo kroz turnir. Sad samo treba dalje raditi. Sigurdsson treba nastaviti.”

Po čemu ćete pamtiti Duvnjaka i kakva je njegova ostavština u reprezentaciji?

“U ovih 19 godina s ponosom je nosio dres, kao i svi mi. Nikad mu nije bio problem odazvati se, igrao je sa srcem. Bilo je jako emotivno gledati ga ovih dana, proživljavati sve to s njim. S velikim smo ponosom gledali finale, predivno je oprostiti se finalom, pa makar ga izgubio. On bi svakako morao ostati nekako u krugu reprezentacije u nekoj drugoj ulozi, ako je moguće. Samim svojim prisustvom puno znači igračima.”

Mateo Maraš izjavio je da se rukometa uhvatio 2009. nakon svjetskog srebra koje je osvojila baš Vaša generacija u Hrvatskoj. Bilo bi lijepo kada bi se i neki novi dječaci i djevojčice počeli baviti rukometom nakon ovog uspjeha.

“Kad smo mi ‘eksplodirali’ 2003. godine, vidjelo se da je puno klinaca počelo igrati rukomet. Evo, Maraš 2009., a nakon ovog finala i dočeka u Zagrebu u utorak još više djece će sanjati da se to dogodi i njima. Kad se sjetim našeg dočeka 2003. godine… To je nešto što ti ispuni srce. Čak je i finale tada bilo na isti datum kao ove godine, a doček je bio 3. veljače, na moj imendan. Sve se podudaralo. Tako se privlače djeca u sport, moramo njegovati tu sportsku kulturu kao narod.”