Informacije iz krugova bliskim Savezu i stožeru otkrivaju da je islandski stručnjak stvar prošlosti. Ne žele skupo plaćati neuspjehe, do kojih su zapravo oni doveli

U najavi dvoboja koji je bio odlučujuć za opstanak Hrvatske na Olimpijskim igrama dobro upućeni kolega napisao je da u slučaju da naši rukometaši spakiraju kofere i napuste Olimpijsko selo da je to ujedno i kraj za Dagura Sigurdssona!

Velika se buka podigla početkom veljače kada je HRS (čitaj otac i mati Zoran Gobac) nakon svih silnih pokušaja i neuspjeha odlučio na klupu dovesti izbornika stranca. Naravno, podigla se hrvatska struka koja je branila svoje interese, najglasniji je bio Nenad Kljajić, naš zlatni rukometaš s OI u Atlanti 1996., inače sin tadašnjeg izbornika Velimira koji je bio poznat kao strog, ali bez dlake na jeziku. Tako je slično oštar bio i ‘mali Kljun” kako zovu Nenada nakon dolaska islandskog stručnjaka.

“Što će se dogoditi ako ne uđe u polufinale Olimpijskih igara. On je dobar trener, jako dobar trener, ali on nije pet puta bolji od naših trenera. Ovo može biti kraj za naše trenere jer ih se više neće shvaćati ozbiljno – rekao je Kljun u veljači.”

Nakon poraza protiv Slovenije je bio ponovno konkretan.

“Kakve su to bile pripreme. Jedan trening na dan, a popodne su dečki igrali pikado i biljar. Nemamo plan igre, stalno se nešto kemija, izmišlja. Naši golmani imaju 15 obrana, a mi gubimo. Tko je sad kriv, jesu li to možda hrvatski treneri” – poentirao je Kljajić.

Mnogi rukometni stručnjaci i bivši igrači misle slično, ali se nitko ne usudi javno iznjeti svoj stav. Jer se svi boje Zorana Gopca bez kojeg se u hrvatskom rukometu ne može raditi, kao što se svojedbno nije ništa moglo raditi u nogometu a da to nije amenovao Zdravko Mamić.
“Sve je manje mozga, pameti i mašte. Trči i pucaj, to je tako nemaštovito. Bez vica i duha nema rukometa – svojedobno je izjavio Ivano Balić, naš rukometi Mozart.”

Godinama HRS luta, od prilike do prilike pronalazi trenere, sad su pokušali i sa strancem i epilog je uglavnom isti. Hrvatska je daleko od svojih zlatnih dana, zlatnih godina. U Parizu smo još jednom svjedočili da nismo spremni boriti se sa rukometom elitom koju smo svojedobno predvodili. Da, i to je stvarao Zoran Gobac, najprije sa Zagrebom, kasnije s Linom Červarom, kojeg je odbacio kao staru krpu kad mu više nije bio potreban. Ali očito je da si je rukometi Gazda zamislio da je ‘besmrtan’ i da ima ekskluzivno pravo nad hrvatskim rukometom.

Daguru Sigurdssonu možemo zamjeriti što nije pozvao Igora Karačića. Iako u zrelim godinama trebao je biti tu. Islanđaninu možemo zamjeriti i što taktički ta momčad nije imala dovoljno kvalitetnih opcija. Hrvatska se godinama već muči u napadu i to se ne može preko noći riješiti. No, i unatoč ‘daru s neba’ a to je golman Dominik Kuzmanović koji je protiv Španjolske obranio 15 udaraca, hrvatska obrana u Parizu bila je slabija nego nekoć. Osim u dvoboju protiv Nijemaca Hrvatska je u svakoj utakmici bila lošija, pa čak i u onoj protiv Japana koja je iščupana na mišiće.

Vrijeme je da Zoran Gobac podnese završni račun, nakon svih ovih godina bilo bi u najmanju ruku – pristojno.