Zagrebački gradonačelnik je pozvao pučanstvo da dođe na Jelačić plac pozdraviti osvajače olimpijskih medalja. Dobro, tajmning nije bio idealan, ali Sandra Perković, braća Sinković, Barbara Matić, Miran Maričić ovo nisu zaslužili.

Ivica Tucak je emotivno proživio veliku pobjedu naših vaterpolista protiv Španjolske, te ostanak u Parizu sve do nedjelje, Lena Stojković je čekala borbu za broncu, a na središnjem zagrebačkom Trgu u 17:40 sati počeo je doček hrvatskim olimpijcima koji su za Hrvatsku u Parizu osvojili medalje. Gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević je želio ‘oprati savjest’ nakon što nije priredio doček zlatnim svjetskim vaterpolistima u veljači 2024. godine. Danima su ga mediji ‘raketirali’, a kako nije populist, niti je vičan trikovima i smicalicama nije se snašao. Dobro, s Baby Lasagnom je pogodio, no srijeda 7. kolovoza, vruće popodne definitivno nije dobar termin.

Mogli bi lamentirati o organizaciji, no meni je doista bilo neugodno vidjeti koliko je ljudi došlo na Trg u trenutku kada su se na pozornicu počeli redom penjati Miran Maričić, Barbara Matić, Valent i Martin Sinković i Sandra Elkasović. Jedva se okupilo tisuću ljudi, na mjestu gdje je Prljavo Kazalište 1989. godine pjevalo pred više od 100 tisuća ljudi, na mjestu koje nikad nije bilo tako puno kao u trenutku kada je Hrvatska donijela svjetsko nogometno srebro 2018. godine. Bilo je tu još velikih dočeka, međutim ovu otužnu srijedu 7. kolovoza ćemo dobro upamtiti.

Da ne ulazim sad u nogomet i njegovu globalnu popularnost, te povezanosti hrvatskog naroda i nogometne reprezentacije od prvog dana, jer to nije moguće usporediti s niti jednim sportom, no još jednom se samo potvrdilo da smo mi narod koji pada u nesvijest od sreće kada su u pitanju momčadski i ekipni sportovi.

“Ovoga sam puta uspio, emocije su nezamjenjive, neopisive, nešto što su legendarna braća Sinković doživjeli više puta, oni su tu došli “kao u šetnju u parku”, osvojili još jedno zlato”, rekao je na defileu šampiona u podnožju Eiffelovog tornja osvajač zlatne medalje u tenisu Novak Đoković.

Jedan od najvećih u povijesti s ovih prostora se naklonio Valentu i Martinu Sinkoviću koji su u svojoj karijeri postigli nešto što je doista uspjelo jednom jako uskom krugu ljudi. Tri puta zaredom u razmaku od osam godina na Olimpijskim igrama, a od njih na ovoj planeti ne postoji ništa veće, osvojili su zlatnu medalju. Uz sve ostale svjetske i europske medalje, na stranu i da su perfektni sportaši bez mrlje u karijeri njima se divim jer su odabrali najteži mogući put da postanu slavni.

Sličnu priču ima i Sandra Perković. Iako je riječ o baznom sportu, njena dugovječnost u vrhu svjetske atletike je impresivna. Tri olimpijske medalje (dvije zlatne i ova sad brončana), šest puta pobjednica Dijamantne lige, ‘sto’ medalja u karijeri, svrstat će je uz bok Janici Kostelić kada su u pitanju dame u hrvatskom sportu. Cijeli svijet bi suhim zlatom platio da ima takvu atletičarku.

I Barbara Matić, koja je došla iz Splita, koja nam je podarila zlato i strijelac Maričić i svaki drugi olimpijac koji je stigao u Zagreb zaslužili su ipak – veće poštovanje. Ali to smo mi. Da se ne lažemo, za Hrvate su ovo sportaši iz malih sportova, sportaši drugog reda. Ali, veličinu koji ti sportaši doista imaju nitko im nikad neće moći oduzeti.