Bili su samo talentirani klinci u koje je vjerovala obitelj i Nikola Bralić, a slavom ovjenčani olimpijci zahvalni su i bivšem zagrebačkom gradonačelniku koji im je kupio prvi pravi čamac.

Počele su Olimpijske igre u Parizu, a u nedjeljno prijepodne, nakon dugo godina braća Valent i Martin Sinković kreću u avanturu ispod pet krugova, ali pod drugačijim uvjetima nego što je to bio slučaj još od Londona 2012. godine. Dvanaest godina kasnije, četvrte OI u kojim žele samo jedno – da se bajka nastavi.

U novinarskoj karijeri sam vrlo brzo regrutiran u nogometni sektor, iako sam kao dječak i tinejdžer volio gledati sve sportove. Tako i Olimpijske igre u kojima je nogomet uvijek imao epizodno mjesto, košarka, atletika, plivanje, gimnastika nekako prvi plan, a odmah u pozadini neki od pojedinačnih sportova koji su sami po sebi nudili priče o sportašima kojih bi se sjetili tek i ako to zasluže – medaljom.

No, kako je život nepravedan, tako smo i mi, a po tome smo specifični – priznajemo samo prvake. I to je baš suprotno onim načelima na kojima se i rodio olimpizam.

Pokušao sam kao klinac tamo između jarunskih lopoča sjesti u čamac i odraditi trening. Nisam stigao ni do trećine te staze, ali mi je postalo kristalno jasno da nikada neću biti – veslač. Probao sam još nekoliko sportova kao i svaki klinac koji luta i ne zna što bi, no brzo sam shvatio da je veslanje jedan od onih najtežih sportova. U kojima se nemaš iza koga sakriti, u kojima se sati i sati moraju provesti na vodi, u teretani da bi se uopće mogao natjecati. To su klinci rođeni 1988. i 1989. – braća Valent i Martin Sinković izabrali kao – životnu misiju.

Na ‘galge’ su se bacili od malih nogu, kao i svi ostali dječaci i djevojčice koji se počinju baviti sportom s idejom da ih to što je duže moguće veseli. Skoro 30 godina kasnije mi stojimo tu ispred njih zapravo u stavu – mirno. Dvije zlatne olimpijske medalje i jedna srebrna, šest svjetskih i pet europskih zlata svrstavaju ih definitivno u članove veslačkog “Hall od fame”.

A na početku malo je bilo onih koji su u njih zapravo vjerovali. No, imali su zagrebački dečki tu sreću da ih je u svoje široko jedro prigrlio Nikola Bralić. Definitivno jedan priča o braći Sinković ne može ni početi niti završiti bez pečata zadarskog sportskog fanatika. Satisfakciju je ovaj 72-godišnjak doživio 2015. godine kada je službeno proglašen najboljim svjetskim trenerom u izboru Svjetske veslačke federacije. No, to mu nije ni za tren smanjilo ‘apetit’, i danas se nalazi uz Sinkoviće u Parizu i uvjeren sam kako sprema naše već pomalo ‘umorne ratnike’ na još jednu – utrku svih utrka.

“Naši su počeci bili teški, kao i mnogima, ali ta želja za uspjehom i taj bratski odnos koji možemo okarakterizirati kao harmoničnim omogućio nam je ostvarimo svoje snove” – svojedobno je rekao Valent Sinković.

Jedan od prvih koji je prepoznao da na  jezeru Jarun treniraju dva posebna sportaša bio je dugogodišnji gradonačelnik Milan Bandić. Iako je grad vodio na kontroverzan način, braća Sinković će uvijek podvući jedan detalj.

“Milan Bandić je iz SAD-a nabavio jedan novi, super čamac i mi smo mu na tome tada bili jako zahvalni. I uvijek nas je podržavao i brinuo se za male sportove” – pričali su svojedobno Sinkovići.

Sport Klub je zahvaljujući našem Kreši Karačiću uspostavio poseban odnos s braćom Sinković. U tim sitnim detaljima se da otkriti kako je riječ o sportašima ali i ljudima posebnog kova. Bilo bi nepravedno izostaviti Kiti Ivetu, njihovu PR i prijateljicu koja se doista svih ovih godina trudila od Sinkovića napraviti i naš sportski brend. Što često nedostaje sportašima iz kako ih često nepravedno volimo zvati nepravedno – malim sportovima.

Kako god njihova olimpijska priča završi u Parizu, jer su već najavili oproštaj 2028. u Los Angelesu, ostat će trajni uzor svim klincima da se upornost i spartanski život ipak isplate.