Barakude, u Splitu ponovite Zagreb - napisao sam u najavi Europskog vaterpolskog prvenstva u Spaladium Areni. Tako je i bilo. Dvanaest godina nakon trijumfa u našoj metropoli, hrvatski vaterpolisti opet su se popeli na krov Europe i to ponovno kao domaćini...

Moram priznati, iako sam napisao tekst sa spomenutom porukom prije početka turnira, nisam bio uvjeren da će baš Hrvatska u subotu 10. rujna postati prvak Starog kontinenta.

U polufinalu i utakmici za treće mjesto na Svjetskom prvenstvu izabranici Ivice Tucka pokazali su manjkavosti te porazima od Španjolske i Grčke ostali bez medalje, a igra tijekom ljetnih priprema prilično je varirala – od dobrih do loših izdanja.

Kad tome pridodamo Španjolce koji su u Split stigli kao aktualni svjetski prvaci, pa branitelje naslova i vladare europskih prvenstava Mađare, uvijek dobre Talijane, čvrste Grke i olimpijske pobjednike Srbe (koji su, doduše, potpuno podbacili), nije bilo jednostavno baš Hrvatskoj nadjenuti ulogu glavnog favorita.

Međutim, Hrvatska je protekla dva tjedna imala nešto što njezini konkurenti nisu imali – prednost domaćeg terena. Split, Dalmacija i Hrvatska apsolutno su se iskazali i našim igračima u punom smislu te riječi bili igrač više. A znamo koliku razliku u vaterpolu čini igrač više.

Od prvog dana i onog otvaranja s Maltom, u Spaladium Areni stvorila se nekakva nadnaravna, čarobna energija koja se prelijevala u bazen i davala igračima zamah koji je u tijesnim utakmicama sa suparnicima slične kvalitete često presudan. Dubrovnik, Imotski, Korčula, Slavonski Brod, Bjelovar, Cavtat, Labin, Otavice, Tribunj, Trilj, Ljubuški… Podrška je stizala iz cijele zemlje, i šire. Oko 9000 sretnika Barakudama su iz utakmice u utakmicu bili pogonsko gorivo.

Redom su svi naši reprezentativci hvalili atmosferu govoreći kako nikada nisu igrali u takvom ambijentu, a neki su, poput fenomenalnog Marka Bijača, doživjeli tu čast da im cijela dvorana skandira ime. Dubrovčanin je odigrao možda i turnir života, poskidao ‘milijun’ udaraca i učinio trenera vratara reprezentacije Renca Posinkovića silno ponosnim.

Sjajan je bio heroj domaće publike Splićanin Jerko Marinić Kragić čiji životno-sportski put jednim dijelom podsjeća na onaj Marka Livaje, u finalu su izvrsni bili Konstantin Harkov i svestrani Rino Burić, centri Ivan Krapić i Josip Vrlić vodili su velike bitke, lijepe role tijekom turnira imali su Andrija Bašić i Marko Žuvela, a i Luka Bukić, Loren Fatović, Franko Lazić, Matias Biljaka i Toni Popadić dali su svoj obol.

Ovo je bila baš prava timska titula, čemu svjedoči i izjava Tucka kako je finale pripremao s legendarnim Ratkom Rudićem i Pericom Bukićem. Nije tu bilo mjesta egu. Svi su udružili snage kako bi Hrvatsku odveli do krajnjeg cilja.

U toj veličanstvenoj večeri u Spaladiumu nemoguće je bilo suzbiti emocije. A zašto bi se to i činilo. Jednostavno, puno se toga nakupilo, tako i izborniku Tucku koji je, kako je i sam priznao, strahovao zbog prilično nagle smjene generacija nakon lanjskih Olimpijskih igara.

Za njega je u trenutku velike radosti i slavlja to možda bilo i previše pa smo nažalost ostali uskraćeni za njegove dojmove nakon osvajanja zlata. Tek je dao izjavu HRT-u i potom pohitao na ceremoniju proglašenja pobjednika nakon koje se više nije vratio u mixed zonu gdje su ga uzalud čekali hrvatski novinari iz ostalih medija.

Uglavnom, velik je ovo trenutak za šibenskog stručnjaka na našoj klupi. Evo, prolazi već cijelo desetljeće da je preuzeo nacionalnu vrstu nakon nenadmašnog Ratka Rudića čije cipele nije bilo lako popuniti.

No Tucak u tome uspijeva. Iako se povremeno nađe pod kritikama, odveo je Barakude do svjetskog zlata u Budimpešti 2017., sada i do europskog, za koje je rekao da mu je najveći uspjeh karijere. Ali, još ga stigne nadmašiti jer Olimpijske igre u Parizu stižu već za dvije godine. ‘Samo’ još to zlato nedostaje Tucku za puni komplet.

Zvuči lako? Naravno da nije. Zvuči preambiciozno? Vidjet ćemo. S ovom grupom igrača i energijom kojom su se napunili u Spaladium Areni, neodoljivo je lako vjerovati.