Mickey Lolich, legendarni ljevoruki bacač koji je Detroit Tigerse predvodio do naslova prvaka u World Seriesu 1968. godine, preminuo je u 85. godini života. U tom povijesnom finalu proglašen je najkorisnijim igračem (MVP), a u povijesti bejzbola ostao je zapamćen kao jedan od najdominantnijih bacača svoje generacije.

Rođen je 12. rujna 1940. u Portlandu, a imao je i hrvatske korijene – njegovi djed i baka, Mijo i Luca Lolić, emigrirali su iz Splita. Upravo zbog toga ubraja se među najuspješnije američke sportaše hrvatskog podrijetla.

Detroit Tigersi oprostili su se od njega službenim priopćenjem u kojem su izrazili duboku tugu zbog njegove smrti i uputili sućut obitelji i bližnjima. Istaknuli su da je Lolich bio jedan od najboljih bacača u povijesti kluba, trostruki All-Star koji je 13 sezona nosio dres Detroita te postavio niz klupskih rekorda. Posebno je naglašena njegova uloga u šampionskoj momčadi iz 1968., kada je u finalnoj seriji ostvario tri pobjede uz ERA-u od 1.67, čime je zaslužio MVP priznanje. U klubu će ostati zapamćen kao izdržljiv i iznimno dominantan ljevak te ključni stup bacačke rotacije kroz više od desetljeća.

Lolich je u Detroit stigao 1958. godine kao 17-godišnjak. Nakon kaljenja u nižim ligama, debitirao je u MLB-u 1963., a već od sljedeće sezone započeo je impresivan niz od 12 uzastopnih godina s dvoznamenkastim brojem pobjeda. Posebno se istaknuo 1968., kada su Tigersi nakon 23 godine čekanja izborili doigravanje s omjerom 103-59. U regularnoj sezoni Lolich je imao omjer 17-9, a u finalu protiv St. Louis Cardinalsa odigrao je ključnu ulogu. U drugoj utakmici serije bacao je svih devet izmjena i s devet strikeouta izjednačio omjer, a nakon što su Cardinalsi poveli 3-1, Detroit je preokrenuo seriju. Lolich je slavio u petoj i odlučujućoj sedmoj utakmici, osiguravši naslov prvaka. U sedam utakmica finala ostvario je tri pobjede, upisao 21 strikeout i imao ERA-u 1.67 u 27 izmjena, čime je zasluženo ponio MVP titulu.

Visoku razinu zadržao je i u godinama koje su slijedile. U sezonama 1971. i 1972. ostvario je 25, odnosno 22 pobjede te je oba puta bio među trojicom najboljih u izboru za nagradu Cy Young. U sezoni 1971. zabilježio je osobni rekord od 308 strikeouta u 376 izmjena, što mu je donijelo i peto mjesto u izboru za MVP-ja Američke lige.

Njegova era u Detroitu završila je uoči sezone 1976., kada je razmijenjen u New York Metse. Nakon jedne sezone objavio je kraj karijere, no 1978. se vratio bejzbolu i priključio San Diego Padresima, gdje je uglavnom nastupao kao reliever i u dvije sezone započeo svega sedam utakmica.