Gost još jednog podcasta Sportkluba bio je Željko Petrović bivši reprezentativac Jugoslavije i nogometaš Dinama, a danas pomoćni trener u Feyenoordu

Što za vas znači Dinamo? 

– Bilo je turbulentno. Rekao sam da ću doći osam mjeseci prije, ali je bilo teško, pogotovo nakon utakmice gdje je Boban udario policajca. Ja sam dao riječ Dinamu i došao sam tu. Bilo mi je fenomenalno. Kasnije nisam htio ni ići. Iako me tražio Toulouse, odlučio sam ostati, a navijači su me obožavali kao najveće hrvatske zvijezde. Gdje god sam došao bio sam dobrodošao. U Dinamu je bila najveća gospoda. Malo gdje sam doživio takvu gospoštinu.

Kakav je Zagreb nakon 30 godina?

– Onaj Zagreb mi je bio ljepši. Uz dužno poštovanje, iako se estetksi proljepšao. Bilo je više gospode. Danas je nestao taj purgerski štih. Prije se znalo gdje tko ide, izlazi, znalo se kako s odijeva itd.

Što ste pomislili kad ste izvukli Dinamo?

– Skakao sam od sreće. Bilo mi je srce prepuno. Jedino mi je žao što nema navijača. Duplo je tužnije bez njih u odnosu na sam stadion na što sad sliči. Dinamo je najveći klub u Europi uz Ajax po proizvodnji igrača i jako mi je teško vidjeti ovakav stadion, tim više što reprezentacija koja je druga na svijetu zaslužuje više.

Bjelica, proljeće u Europi, kako gledate na rasplete skupine ove sezone?

– Svi imaju podjednake šanse. Nama najviše nedostaju navijači jer imamo 50 tisuća navijača na stadionu. Dinamo je već, nažalost, navikao na manjak navijača. Što se kvalitete tiče svi imamo jednake šanse. Dinamo i Feyenoord su tu negdje i stvar je u taktičkim detaljima. Dinamo inače pratim i to je klub kojem treba pristupiti s respektom. Ne možemo se smatrati favoritima. Ako bude i neriješeno u Zagrebu, dobro je za nas. Dinamo je bio bolji pod Bjelicom, sad je atmosfera ipak malo opala.

Dinamo nije toliko moćan koliko je bio lani, a izgubio je Olma

– To je sudbina svih takvih klubova, pa tako i ovdje Feyenoorda ili Ajaxa. Nemoguće je zadržati igrča za kojeg vam nude 30 milijuna eura. No, to je oznaka ozbiljnog kluba, ali nažalost bez ozbiljnog stadiona i navijača. Imaju moć pronaći prave igrače, na vrijeme ih gurnuti u pogon, a i prave omladinske trenere, što je ključno. Dinamo je primjer kako se trebaju praviti igrači i kako ga se treba prodati.

Kako ste vidjeli tada Zdravka Mamića, bili ste bliski?

– Nisam ga vidio u situaciji da bude tako moćan u klubu, imao je skroz drugi biznis. Tada nisam mogao vjerovati da će izgraditi ovakav Dinamo. No, tu su i Srebrić i Barišić koji su pomogli, ali prtili Zdravka i njegovu viziju.

BBB, kroz desetljeća oštra oporba, kako vam se to čini?

– Ne bih odabirao strane. Ono što je žalosn je da takav klub nea navijača. U moje vrijeme je sve u Maksimiru bilo puno. To je bio praznik. Tužno je vidjeti ovo danas jer je Dinamo u ono vrijeme svugdje dobroošao jer se znalo da je doista najgospodskiji klub.

Kolika je razlika HNL-a i Eredivisie?

– Razlika je ogromna. Infrastruktura, novi stadioni u Nizozemskoj. Razlika je i u količini klubova. Ipak, u HNL-u odgovara ovaj sustav 10 klubova. Osim, možda zadnja dva do tri kluba, sve druge utakmice su dobre i jake, tako da služe za razvoj igrača. Ogromna je razlika u suđenju. Suđenje u HNL-u je loše. Ogromna je razlika u točnosti isplate plaća.

Koliko vas je iznenadilo hrvatsko srebro?

-Uvijek se podcjenjuju ljudi s ovih prostora. U svijetu ne mogu vjerovati koliko se plaćaju naši igrači. Nitko tko dugo ostane kod nas ne može biti dovoljno dobar za reprezentaciju. Taj igrač mora ići vani da se poboljša. No, Hrvatska ima nevjerojatan nacionalni naboj. Bilo je potrebno dosta sreće, ali toga je uvijek potrebno. Subašić je bio neponovljiv na penalima. Modrić je čudesno vodio ekipu. Teško se može ponoviti ovakva generacija, ali može se. Tu je Vlašić koji se digao sjajnim igrama, Petković također, ali on mora ići otići iz HNL-a da to do kraja ispuni.

Tko je najbolji igrač iz bivše Jugoslvije?

-Teško pitanje. Bilo ih je strahovito puno. Svaki klub je imao barem tri ili četiri top igrača. Imao sam tu sreću da igram sa svim tim igračima. Gdje god se došlo moralo se teško boriti za uzeti jedan bod. Možda Dejan Savićević koji je doista bio genijalac. Bio je ispred svih barem malo.

Kakav je bio Maradona, razdoblje Seville?

– Kad je potpisao, odmah sam odložio desetku koju sam nosio, rekao sam Šukeru da ne želim probleme. Tada su samo tri stranca mogla igrati. Sad ih ima svugdje. Simeone, Šuker Zamorano, ja. Tu se znalo tko je tko i tko gdje spada. Trebalo mi je 12 minuta do kompleksa gdje smo trenirali. Ali kad je on došao, trebalo je i sat vremena jer pored njega je bilo toliko navijača da nisi mogao proći. Najveći svih vremena za mene. Ne postoji utakmica u kojoj je bio najgori na terenu ili da se nije vidio. Od velikih natjecanja za reprezentaciju do toga da su ga u Italiji tukli kao životinju, ali mu opet ništa nisu mogli. Bio je lider. Čudo.
U Sevilli je bilo sjajno, a sa Šukerom sam bio nerazdvojan. I danas smo prijatelji. Poslovi su nas radzvojili, ali to je tako.

Kako je biti pomoćni trener?

-Kod nas je to posao stavljanja čunjeva i priprema treninga. Ovdje je to drugačije. Ovdje diskutirate, vodite treninge i slično. Radio sam s najvećim trenerima, Hidinkom, Advokatom… Rijetki se vraćaju dva puta u Feyenoord. Šest godina sam morao učiti za diplomu u Nizozemskoj. Nemoguće gotovo da te prime bez toga. Možda sam i prvi koji je to dobio. Najveća počast je bila za mene 2004. kad sam igrao oproštajnu utakmicu pa mi je Cruyff dao poklon za sve zasluge i ponašanje, te igre, dobio sam od njega poklon koji dobivaju najveći talenti. To je za mene najveća titula.