Napravit ćemo preglede, napraviti najbolje da se to što brže zaliječi. Prvi dan nakon ozljede je bilo 'grdo', a uspjeli smo u dva dana dovesti u stanje da odradim vježbu.

Hrvatska gimnatika joj jednom slavi. U tom jako napornom baznom sportu Tin Srbić je donio novu medalju vježnom na preči. Nakon zlata iz Montreala, sada ima srebro iz Stuttgarta.

– Vjerujem da ću u Tokiju biti mirniji. Ne znam što bi se trebalo dogoditi da mi se opet dogodi ovakav stres”, rekao je aktualni svjetski doprvak na preči i najbolji hrvatski gimnastičar Tin Srbić po povratku u Zagreb  te nastavio:

– Otkad sam došao u ovu dvoranu sanjao sam da ću se plasirati na olimpijske igre. To se dogodilo prije tjedan dana u Stuttgartu i to je jedina stvar koja je važna meni osobno. Prebrzo se sve dogodilo da bih stigao to osvijestiti. Nisam još ni dovoljno sretan da znam što se događa. Znam da se sljedećih deset mjeseci moram pripremati za olimpijske igre uz sve ljude koji su mi i do sada pomagali. Nadam se da ćemo napraviti najbolji mogući rezultat u Tokiju”, rekao je Tin Srbić u prostoru dvorane ZTD-a Sokol, gdje su ga gromoglasnim pljeskom dočekali mladi članovi kluba koji sanjaju da će jednog dana krenuti njegovim stopama.

Imao je ponešto za reći o dočeku:

– Svaki put kad se napravi neki veliki rezultat, vidim neke ljude koje vidim samo tad, tako da mi je zapravo drago što ih sad i nema. Sad vidim ljude koji su mi dragi, koji su sa mnom bili cijelo vrijeme i na svakom koraku. Hvala obitelji, treneru i svim ljudima u Sokolu koji su radili da mi uspijemo. Sokol ove godine slavi 145 godina kluba i nadam se da će još toliko pomagati mladim gmnastičarima da rade ono što vole i ostvare najbolje rezultate –  poručio je novi svjetski doprvak kojeg ni ozljeda zgloba zapešća nije mogla zaustaviti na putu prema drugoj svjetskoj medalji u karijeri, nakon zlata iz Montreala 2017. godine.

Ozljeda je stigla u najgorem mogućem trenutku.

– I da ne idem sad kod liječnika, ja bih za mjesec dana bio k’o nov. Napravit ćemo preglede, napraviti najbolje da se to što brže zaliječi. Prvi dan nakon ozljede je bilo ‘grdo’, a uspjeli smo u dva dana dovesti u stanje da odradim vježbu.

Tinu je u Stuttgartu sve bilo lakše nakon što je izborio mjesto u finalu, a time i nastup na olimpijskim igrama. Razinu stresa koju je osjećao u kvalifikacijama nije mogao usporediti ni sa čim.

– Sto puta veća nego ikada igdje, sto puta veća nego u finalu u Montrealu. Meni je u jednom trenutku, na dvije sekunde, došlo da pobjegnem doma. Ne mogu si zamisliti da ikad više nastupam pod takvim pritiskom i takvim stresom. Drago mi je da sam u trideset sekundi koje sam imao prije vježbe uspio izbaciti to iz sebe. Vjerujem da ću u Tokiju biti mirniji. Ne znam što bi se trebalo dogoditi da mi se opet dogodi ovakav stres.”

Vrlo slično se osjećao i njegov trener Lucijan Krce.

– Najteže natjecanje u mojoj trenerskoj karijeri. Sve se svelo na taj jedan nastup. Sretni smo što je uspješno završilo. Kad je ukopao saskok znao sam da će morati biti u finalu, kako god ga suci ocijenili”, rekao je bivši hrvatski gimnastički reprezentativac koji kroz svog štićenika proživljava ono što nije uspio kao natjecatelj.

Srbić je u finalu morao izvesti vježbu s nižom startnom ocjenom, u koju je bio sigurniji. Izbor se pokazao ispravnim, jer je Tin odvježbao bez veće pogreške i zaradio ocjenu 14,666 bodova.

– Kad sam vidio ocjenu, mislio sam da će biti gusto, da bih mogao biti prvi, ali i četvrti. Kad sam vidio treću, četvrtu vježbu, onda sam mogao zaključiti kakav je kriterij. Nakon Rusa sam znao da bi mogla biti medalja.

Srbić je na sva tri svjetska prvenstva na kojima je nastupio bio u finalu, a samo je u Dohi ostao bez odličja, kao žrtva sudačkog kriterija. Razina samopouzdanja mu je vrlo visoka, a formula za svaki nastup vrlo jednostavna.

– Sad sam tu, sad imam 40 sekundi, nema smisla da se povučem, da ne pokažem ono što znam. Idem na maksimum. Ako to slučajno nekad rezultira nekim padom ili pogreškom, bar znam da sam dao sve od sebe. Tako svaki put nastupam i vidim da to funkcionira.”

Natjecanje u Stuttgartu ostavilo je traga, emotivno ga ispraznilo.

“Želim se isključiti, naspavati, da ništa ne postoji. Toliko sam prazan da u meni ne postoji ni emocija sreće. Samo praznina. Želim se naspavati, odmoriti, vidjeti se s prijateljima, popričati doma sa svojima, da to malo osvijestimo. (h)