Najporaznija činjenica nije da United 12 godina nije bio prvak. Najporaznije je to što više ne djeluje kao klub koji zna kako se prvak postaje. A dok se to ne promijeni, Fergusonova prognoza o još jednom izgubljenom desetljeću ne zvuči pesimistično – nego realno.

Kad Sir Alex Ferguson kaže da bi Manchester United mogao čekati još deset godina na naslov prvaka Engleske, to više nije puka opservacija legende u poznim godinama – to je alarm koji bi na Old Traffordu trebao odzvanjati danima. Jer ako čovjek koji je stvorio najveću verziju Uniteda u povijesti ne vidi svjetlo na kraju tunela, pitanje je tko bi ga uopće trebao vidjeti.

Od Fergusonova odlaska 2013. godine, United se pretvorio u klub koji troši kao velikan, a razmišlja kao prosjek. Smjenjivali su se treneri, filozofije i “projekti”, ali jedna konstanta ostala je ista: loš odabir igrača. Skupi, zvučni transferi bez jasne ideje pretvorili su svlačionicu u skup individualaca, a ne u momčad sposobnu za osvajanje titule.

Fergusonova usporedba s Liverpoolom nije slučajna. I Liverpool je desetljećima živio na slavi prošlih dana, uvjeren da je povratak na vrh samo pitanje vremena. Nije bio. Bio je rezultat brutalnog rezanja, jasne hijerarhije i pametne strategije. United, za razliku od toga, i dalje traži brza rješenja, nadajući se da će se status “velikog kluba” sam od sebe pretvoriti u rezultate.

Ni aktualni trener Ruben Amorim ne može biti izuzet od odgovornosti, iako Ferguson korektno naglašava da problem nije samo na klupi. Amorim je možda dobar karakter i zanimljiv trener, ali United više nema luksuz učenja kroz pogreške. Premier liga je nemilosrdna, a strpljenje navijača odavno potrošeno.

Kada Ferguson kao pozitivne primjere ističe Lammensa, Mbeuma i Cunhu, to zvuči više kao nada nego kao uvjerenje. Veliki klubovi ne “čekaju da se netko razvije” – oni dovode igrače koji odmah mijenjaju razinu momčadi. United danas dovodi potencijal, a sanja trofeje. To jednostavno ne ide zajedno.