Hrvatska je odigrala šest utakmica u kojima je pokazala da ima ideju, identitet, ali i igru, a izostao je djelomično jedino rezultat. Dalić je konačno shvatio čemu služi Liga nacija te je implementirao ideje, ali i igrače koji nam u budućnosti mogu donijeti mnogo. Vatreni su zaslužili prolaznu ocjenu.

Liga nacija zasigurno je natjecanje koje je donijelo puno pozitivnih promjena u europski nogomet. Smanjen je broj nemoguće dosadnih prijateljskih utakmica, povećana je kompetitivnost istih formiranjem novog, zanimljivog natjecanja, a i nagrada za dobre rezultate dovoljno je atraktivna da vidimo one najkvalitetnije i njihovo najbolje na terenu.

Ono što smo naučili kroz povijest Lige nacija u kontekstu hrvatske reprezentacije svakako je činjenica da se rezultatima može manipulirati kako to kome paše u određenom trenutku. U prvom izdanju Lige nacija zauzeli smo posljednje mjesto u skupini uz onaj neugodni poraz od 0-6 iz Španjolske. U drugom izdanju, dvije godine nakon, od šest utakmica izgubili smo čak njih pet. Opravdanja je bilo dosta, od toga da su to ipak malo kompetitivnije prijateljske utakmice do toga da treba pretrpiti navodnu smjenu generacija.

Dalić je srećom sve to preživio pa nas je odveo i do druge zaredom medalje na Svjetskim prvenstvima, one bronce u Kataru. Usto je i godinu kasnije očito potpuno motivirao “Vatrene“ pa je nakon dva debakla Hrvatska treće izdanje Lige nacija završila kao prva u skupini (na kraju smo izgubili od Španjolske u finalu). Ipak, tada se taj rezultat uzdizao u nebesa i potpuno se zanemarila činjenica da smo dva prethodna debakla branili narativom prijateljskih i pripremnih utakmica.

Istina je kao i uvijek negdje u sredini, a četvrta Liga nacija donijela nam je ipak neke pozitivno neočekivane odgovore u kontekstu kritiziranog Dalića. Prvo, ipak treba reći da je sve više reprezentacija, točnije igrača krenulo marginalizirati, odnosno bojkotirati ovo natjecanje (Francuzi, Belgijanci, Englezi, Švicarci…) Uglavnom su razlozi upitne ozljede, ali prevladava NBA narativ o preopterećenosti igrača.

Nema više skrivanja, igrači traže da UEFA zgusne raspored te više odmora, a bez ustručavanja je Pandorinu kutiju otvorio novoizabrani najbolji igrač svijeta, Španjolac Rodri. Vatreni su srećom po nas, jedna od rijetkih reprezentacija u kojoj nije bilo niti jednog otkaza, dapače, Modrić je s 39 godina nastavio rušiti brojne rekorde europskog nogometa.

Kada se podvuče crta na šest odigranih utakmica Lige nacija, definitivno se imamo čemu veseliti. Puno je više onih pozitivnih nego negativnih stvari, a zapravo je najviše patio kako je i Dalić sinoć rekao, rezultat. Prije početka novog ciklusa, pisao sam tekst ususret prvoj utakmici u Portugalu i već je tada bilo jasno da je i ona jalova Hrvatska s Eura klasom iznad Poljske i Škotske, ali i ispod najjačeg Portugala u povijesti. Drugo mjesto je bio imperativ, ali s obzirom na sve viđeno, ne bi se smjelo pričati o debaklu čak i da smo završili treći.

Hrvatska je na kraju potpuno zasluženo prošla skupinu i to nam je prilika da se nakon nesretnog, ali prije svega loše odigranog Eura, stvori jedna umjetna mini-euforija koja Vatrenima, ali i javnosti sada treba. Mogli bi danima pričati o narativu i važnosti Lige nacija, ali mislim da je Dalić upravo u ovom ciklusu pokazao da je shvatio čemu služi ovo natjecanje pa i da je kao izbornik konačno postao taktički, ali i općenito zreo.

Rezultat je u nogometu često jedino mjerilo, ali u ovakvom sustavu Lige nacija to nikako ne smije biti. Hrvatska je iskoristila nadmoć u talentu pa čak nekada i u rotaciji da Poljake i Škote ostavi iza sebe. Oksimoron je spominjati rotaciju kao pozitivnu stavku s obzirom da nas je baš njen manjak u par navrata stajao više bodova, ali Dalić je prije svega pokazao volju da gotovo svima da šansu i trenutno se može reći da je Hrvatska od toga puno profitirala. Posebno bi se to trebalo vidjeti u bliskoj budućnosti, točnije u kvalifikacijama koje nas čekaju.

U par navrata sigurne pobjede koštali su nas neučinkovitost u napadu koja je često bila uzrok isključivo ograničenosti u napadačkim opcijama. Iako smo „dobili“ Matanovića, Vatrenima je posebno u Škotskoj i Poljskoj nedostajao jedan pravi golgeter koji bi puno prije riješio takve utakmice pa smo se na kraju doveli u paniku osluškujući koliko stoje Škoti.

Osim propuštenih prilika, Hrvatsku je kroz ovih šest utakmica pratio taj novostečeni „gubitnički mentalitet“ koji smo dobili za vrijeme Eura. Ponovno smo prosuli pobjede u par već dobivenih utakmica, ali ovdje je to ipak splet manjka iskustva mlađih igrača, ali i fizičke iscrpljenosti ovih starijih. Vidjelo se u par navrata posebno kod kapetana Modrića da je umoran pa se to osjetilo na dinamici naše igre u završnicama.

Dalić je konačno pokazao spremnost, ali i hrabrost za toliko nužnu promjenu koja se morala dogoditi odlaskom neizostavnog Brozovića. Hrvatska je tako prvi puta nakon 20-ak godina pauze zaigrala s trojicom u obrani i to je jako često izgledalo sasvim zadovoljavajuće. Hrvatska je imala poznati identitet koji je kristalizirao Matea Kovačića kao šesticu i kao uvjerljivo našeg najvažnijeg igrača.

Kovačić je u prvim utakmicama pokazao da je pravi superstar europskog nogometa, a zajedno s Modrićem dao nam je ključnu dominaciju u kontroli i distribuciji lopte. Dok je bilo snage, njih dvojica su uz pomoć rođaka Sučić odlično prepoznavali kada treba raditi pritisak, ali i diktirati tempo što je bilo ključno u utakmicama koje su nam na kraju donijele prolaz. Igra s trojicom iza, ali i Dalićeva fleksibilnost i hrabrost da formaciju promijeni kada ne ide donijeli su nam puno toga dobroga za bolje sutra, a posebno imponira kako se momčad digla u drugom poluvremenu na Poljudu protiv Portugala.

Osim taktičkih noviteta, koji su često uvedeni isključivo zbog brojnih ozljeda i izostanaka, svakako treba pohvaliti i izbornikovu volju da konačno da šansu mlađima i da napokon zagrebe u smjenu generacija. Nećemo niti možemo govoriti o pravoj smjeni s obzirom da je Luka Modrić i dalje naš najbolji igrač, ali Dalić je shvatio da ovo više nije Hrvatska iz 2018. koju predvodi 10-ak igrača u najjačim svjetskim klubovima. Uslijed toga, dobili smo Luku i Petra Sučića, Martina Baturinu kao sigurne opcije za budućnost, a onda i Jakića te Matanovića kao najmanje solidne igrače rotacije.

Imponira s kojom su razinom zrelosti i nogometne lucidnosti novi igrači preko noći postali dio momčadi, a pred Dalićem je sada jako bitan zadatak da ih uspješno dozira, ali i pronađe pravu poziciju s obzirom da je i bilo lošijih rješenja poput Petra Sučića na desetci u Glasgowu. Dalić je dobio pozitivan impuls od raznih taktičkih ideja i sada ima višestruke opcije za ono što slijedi. Na njemu i stožeru je da donose najbolje odluke te da pronađe i postavkom, ali i igračima najjaču Hrvatsku, a to neće biti lak posao s obzirom na sve što smo vidjeli u ovih šest utakmica.

Izbornik će morati odgovoriti i pronaći rješenja i za neka goruća pitanja. Koga staviti na krila kada se igra s krilima te kako točno pronaći savršenog napadača za određene taktičke varijante. Jedno je po meni apsolutno sigurno i mora biti neupitno. Ante Budimir je naš najbolji i najsvestraniji napadač koji mora biti prva opcija.

Osim što igra u najozbiljnijoj ligi i postiže najviše pogodaka, Budimir je u svih zadnjih 10-ak nastupa za Hrvatsku donio puno toga pozitivnog, posebno na Euru i pred Euro Postoji jedan određeni mit zašto Dalić i dalje daje prednost Matanoviću. Igor je sjajan igrač i veliki plus ove momčadi, ali s obzirom na formu i njegove nastupe u Bundesligi, uz sve što vidimo u dresu reprezentacije, blaga prednost ipak mora ići na stranu Budimira.

Na kraju, treba reći da je Hrvatska odigrala zadovoljavajućih šest utakmica u kojima smo imali dojam, identitet, ali i igru. Na kraju je najgori od svega bio baš rezultat, ali i on je pristojan jer smo prošli dalje te osigurali barem još dvije utakmice četvrtfinala Lige nacija što je na kraju jedino bitno.

Velike pohvale zaslužio je i izbornik Dalić koji je konačno shvatio čemu služi ovo natjecanje i koji nije isključivo jurio rezultat već je napravio određene preinake i rezove. Liga nacija i u budućnosti reprezentacijama poput Hrvatske mora biti poligon za nove ideje te nove igrače, to nisu obične prijateljske utakmice, ali nisu ni nešto krucijalno. Hrvatska je spremna za svoj osmi ciklus kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo i s pravom možemo biti optimisti da nam ne slijedi povratak u prosječnost s početka stoljeća već da će se smjena generacija odraditi na pravi način.