Hrvatska je na Svjetskom prvenstvu, no tko će tamo putovati pitanje jest koje će okupirati misli izbornika Zlatka Dalića idućih godinu dana.

Hrvatska će ponovno igrati na Svjetskom prvenstvu, nacija je sretna, iako vjerujem da neki nisu. Znamo kako to ide u našem kraju…’dok susjedu ne crkne krava’.

Zlatko Dalić je vjerojatno najspominjaniji izbornik u povijesti hrvatske reprezentacije, govoreći o količini tekstova koji su o njemu napisani. Kritika, pohvala pa onda još deset kritika. Dalić je po mnogočemu jedinstven, već je poznato kako često sastav reprezentacije bira na osnovu bazičnog populizma. Ako će reprezentacija igrati u Osijeku, u sastavu moraju biti barem dva Osječana, ako će igrati u Zagrebu, Splitu, Rijeci….znate kako ide dalje.

No, Dalić zaslužuje apsolutne čestitke, bez obzira što neki mislili o načinu kako bira momčad. Možda je prekasno prelomio kada je neke igrače uklonio iz sastava nakon neslavnog EURA, no barem je pokazao da je sposoban donositi nepopularne i teške odluke. Dalić je idealan izbornik-političar, u pobjedama će proklamirati ideje koje imaju malo veze s nogometom, a više s potenciranjem domoljublja na koje je hrvatski narod posebno osjetljiv. Doduše, takvo nešto može se reći i za preostale narode bivše države.

Putovanje hrvatske nacionalne vrste od povijesne svjetske smotre u Rusiji pa sve do Katara je doista bilo protkano trnjem i kamenjem. Od katastrofalnog poraza protiv Španjolske u Ligi Nacija samo nekoliko mjeseci nakon Rusije, pa loših predstava u mnogim utakmicama koje su posebno naoštrile pera medijskih činovnika. No, usprkos svemu, Dalić je Hrvatsku odveo i na Euro, pa onda i na SP u Katar.

Utakmica u Splitu bila je jedna od najboljih reprezentacije u posljednje dvije godine, zapravo možda čak i od ruske avanture. U strašno teškim uvjetima, teško mi je pronaći lošu stranu igre, bez obzira što je pogodak stigao sretnim autogolom protivničkog igrača. Često naši treneri vole reći ‘pokazali smo srce’ na što se mnogi zgražaju, no ovoga puta teško se tome može proturječiti.

Velika pohvala i zahvala mora pripasti i Splitu, navijačima koji su stvorili atmosferu od koje se čovjek naježi. Od gromoglasnog pjevanja Cesarice pa na dalje. Igrači su čitavo vrijeme osjećali kako imaju, ne dvanaestog, već i trinaestog, četrnaestog igrača pored sebe. Doista, rijetko tko u Hrvatskoj može napraviti takvu atmosferu. A još je bilo ljepše vidjeti brojne transparente navijačkih skupina koje su stigle iz Zagreba, Osijeka, Rijeke…nitko se nije zamarao klupskim rivalstvima, doista, nikoga nije bilo niti briga jer je igrala Hrvatska. Tako uvijek i mora biti.

JURANOVIĆ I PAŠALIĆ, VRIJEDE LI SVJETSKOG PRVENSTVA?

Ipak, ključna pitanja sada postaju – tko je vrijedan nastupa na SP? Nećemo se zamarati važnošću Modrića, Brozovića, Perišića, Kovačića i drugih ‘senatora’ čija je vrijednost neupitna, glavna pitanja tiču se onih sporednih uloga.

Kroz godine u Hrvatskoj je postojala rasprava oko bekovskih pozicija, posebne one na lijevoj strani. No, pojavom Sose, pa i Gvardiola čini se kako je taj problem riješen. Doduše, Gvardiol je pokazao kako je možda i bolje rješenje na poziciji središnjeg braniča. Pitanje je pak onog igrača na desnoj strani.

Svaka čast Josipu Juranoviću, međutim dojam jest kako je riječ o igraču limitiranih sposobnosti, a ono što se dalo primijetiti protiv Rusije, igrač Celtica ima priličnih problema s ‘tajmingom’ ulaska u prostor. Nemali broj puta kada je dobio loptu na toj desnoj strani, kasnio je što je izazvalo frustracije kod Modrića, Brozovića ili od koga god je lopta stizala. Josip Stanišić nameće se kao opcija koja mora biti prisutnija u mislima izbornika Dalića. Iako je mlađi, neiskusniji igrač, Stanišić je prvotimac Bayerna, a ako mu maksimalno vjeruje Julian Nagelsmann, zašto ne bi i Dalić?

Drugo pitanje jest ono Marija Pašalića. Teško je dokučiti koja je njegova najbolja pozicija, ako uopće postoji. Nije dovoljno kreativan da bi bio vezni igrač koji bi stvarao šanse napadačima, prespor je da bi bio učinkovit krilni napadač dok ne zabija dovoljno golova da bio centarfor. Naravno, to ne znači da Pašalić nije dostojan reprezentacije, riječ je o igraču dovoljno dobrom da bude dio šireg popisa, ali kao član prvih 11? Osim Dalićevog populizma, teško je pronaći razlog zašto bi bio ispred Majera, Brekala ili Livaje.

Andrej Kramarić. Pozicija napadača je uvijek osjetljiva, a kritičari vole spominjati Kramarića. Nažalost, često u negativnom kontekstu. Takav aspekt možemo shvatiti. Kramarić je sasvim drugačiji igrač kada igra za svoj Hoffenheim u odnosu na hrvatsku reprezentaciju. U Njemačkoj ponekad djeluje kao da je jedan od najboljih napadača u Europi, a u ‘repki’ kao da je zalutao u Dalićevu momčad.

Nekako je dojam kako Kramarić ima više smisla kao polušpica ili krilni napadač gdje može više kreirati za centralnog napadača. Asistencija je nešto što mu odgovara više nego uloga igrača koji mora zabiti gol. No, još je nekako istančaniji dojam da Kramarić bolje djeluje kao igrač s klupe, zlatna rezerva ili kako god njegovu ulogu želite označiti.

Bruno Petković također često dijeli hrvatsku javnost. Neki se protive njegovom pozivanju u reprezentaciju smatrajući da je u Dalićevom sastavu samo jer je Dinamovac, a drugi da jednostavno nije dovoljno dobar za nacionalnu vrstu. Međutim, Petković je tip igrača koji iz ničega može stvoriti nešto, to je nebrojeno puta dokazao u Dinamu, a posebno kada je okružen vrhunskim igračima što je slučaj u reprezentaciji.

Marko Livaja se vratio u reprezentaciju dolaskom u Hajduk, zašto je vrijedan? Zato što je neustrašiv, ne boji se probiti ‘glavom kroz zid’ kako bi došao do gola. Poput Petkovića, sposoban je biti ‘killer’ u šesnaestercu, a takav napadač je potreban Daliću. Kramarić je pak, više ubojica u kaznenom prostoru kada igra za Hoffenheim dok je prečesto u reprezentaciji više prepelica koja kruži oko protivničkog gola i nikako da probije barijeru.

Pred Dalićem su samo donekle slatke brige u narednim mjesecima, SP je za godinu dana, puno se stvari može promijeniti u tom periodu, od forme igrača do ozljeda, međutim i izbornik je svjestan kako nema previše prostora za pogrešku.