Pobjeda u Valenciji 23. ožujka 1994. bilo je zapravo rađanje Vatrenih kakve danas poznajemo.

Robert Prosinečki, tada nogometaš madridskog Reala, najbolji junior u Čileu, te igrač Crvene Zvezde koja je postala prvak Europe te ratne 1994. godine nije imao dilemu. Na poziv Ćire Blaževića, s kojim se nije najljepše rastao 1997. godine stigao je 23. ožujka u Valenciju. Bila je to prijateljska utakmica u trenucima kada Hrvatska još nije igrala službene utakmice pod okriljem Fife i Uefe. U 6. minuti zabio je svoj prvi gol za Hrvatsku, Šuker je dodao drugi i bila je to pobjeda koja odjeknula u svijetu. Bilo je to rađanje Vatrenih kakve danas poznajemo.

U toj je utakmici jedno poluvrijeme odigrao Joseph Guardiola, vezni igrač koji će tri desetljeća kasnije postati najboljim svjetskim trenerom. Sa Španjolcima sam se upoznao još u Zagrebu kada su igrali protiv Jugoslavije, kasnije i kroz 1982. i Zajecov penal u Valenciji, a iako pamtim Camacha, Santillanu i neke stare frajere, neka mi Katalonci oproste, za mene je Barcelona Pepa Guardiole najbolje što je španjolski nogomet ikad vidio. Naravno, ne mogu tu ne spomenuti Lea Messija, ali dva vezna igrača kakva ipak nikad nisu imali bili su Xavi i Iniesta. I baš taj nogomet Pepa i Tita Villanove nešto je što ću zauvijek čuvati u srcu, iako nisam nikad bio pristalica španjolskih klubova. Taj posjed, ta ideja, dominacija, koju su mnogi pokušali bezuspješno kopirati nešto je što je utkano u gen španjolskog nogometa i uostalom to su bili stupovi Španjolske koja je svoje najbolje nogometne godine proživjela krajem prvog desetljeća 21. stoljeća i u prvoj polovici drugog.

Andresa Iniestu sam imao i čast upoznati u Potchefstroomu u srpnju 2010. godine. Dan prije finala Svjetskog prvenstva, koji je Španjolska prvi i jedni put osvojila upravo njegom pogotkom u produžetku.

“Možemo razgovarati, pričekajte me par minuta”– rekao je Iniesta.”

Uz Xavija ste i u dresu Španjolske vi “najjača karika”. U čemu je tajna?

“U treningu, u velikom broju ponavljanja. Za to što u većini Barceloninih, pa i Španjolskih utakmica dominiramo u igri s loptom, najzaslužnija je iznimna tjelesna pripremljenost te posebne vježbe. Presudno je uvijek taj prvi korak, predaju, napraviti što brže.”

Kada smo mu spomenuli Hrvatsku, koja tada nije bila na SP-u, samo je dodao:

“Kao klinac gledao sam Prosinečkog, Bobana i Šukera. To su bili veliki majstori, učio sam od vas – zaključio je ugodno druženje ponajbolji igrač Mundijala.”

Mojih španjolskih 11: Casillas – Camacho, Hierro, Puyol, Ramos – Busquets, Iniesta, Xavi – Raul, Butragueño, Torres.