Hrvatska reprezentacija otvorila je četvrto izdanje Lige nacija porazom u Lisabonu od Portugala 2:1. Kada se sve zbroji i oduzme, osjećaj nakon utakmice je nekako sumnjivo zadovoljavajući, pomalo čak i neobjašnjivo euforičan. Hrvatska je utakmicu izgubila, ali pojavio se optimizam koji je u zadnjih par mjeseci jednostavno naprasno nestao.

Dalić je u utakmicu ušao kako je i najavljivao danima prije, promjenom dugogodišnjeg sustava koji je Hrvatskoj donio sve ono divno zadnjih sedam godina. Za promijeniti hrvatskih 4-2-3-1 zaista trebate „biti ludi“ i jako hrabri ili vas okolnosti jednostavno moraju natjerati na to. Izbornika su odlazak Marcela Brozovića i prije svega brojne ozljede natjerale da konačno pokuša s tih 3-5-2.

Gledajući nogometnu osobnost samih igrača i postavku na terenu, to je više sličilo na nekih 3-6-1 ili čak 3-7-0 u određenim momentima, slično kao što je igrala i ona čudesna španjolska generacija iz 2012. (4-6-0 bez „pravog“ napadača). Kramarić je bio jedini napadač koji to nije, povratnik Jakić i nesigurni Sosa bila su dvojica wing-bekova dok su se Baturina i Pašalić izmjenjivali na poziciji ofenzivnog veznjaka. Modrić je bio Modrić dok je Kovačić uskočio u Brozivićeve kopačke te je bio nešto najsličnije zadnjem veznom. Trojac od natrag potpuno očekivan uz naravno Livakovića među vratnicama.

Hrvatska je izgubila od boljeg protivnika i to je bilo baš realno za jedan gol na njihovu stranu, ali puno je, iznenađujuće puno pozitivnih stvari. Vatreni su u svojoj igri s loptom izgledali plemenito, kao da smo baš svaki put znali što želimo i kao da se u svakoj situaciji otvaralo više opcija za dobro rješenje. Rekao bih da smo imali taj naš Identitet igre s velikim I kakav nerijetko znamo imati, identitet lijepe i jednostavne nogometne igre koji je bio baš gušt gledati.

Prvo ime hrvatskog identiteta je ujedno i njegova personifikacija, Mateo Kovačić. Posljednjih pa skoro i 10 godina u medijskom prostoru vladao je narativ da on puno daje i sjajno igraza klubove, dok se uvijek nekako sakrije u reprezentaciji. Ipak, na SP-u u Kataru pa sve otada to se više niti u šali ne smije govoriti. Kovačić je jučerašnjom predstavom svima pokazao da je uz Gvardiola trenutno jedini hrvatski „world class“, super-star koji je majstor prostora, driblinga i vizije.

Kovačić je pokazao zašto je Guardiola htio baš njega, a njegova transformacija s „osmice“ na „šesticu“ jučer nam je donijela nogometni spektakl. Njegovo vrijeme kao vođe reprezentacije tek dolazi, a glavni kolega će mu još barem do idućeg Svjetskog prvenstva biti majstor Andrej Kramarić. Godinama imam osjećaj da tog momka nitko ne voli niti ne cijeni koliko je zaslužio, čisto jer je u određenim situacijama znao biti napadački drzak i „sebičan“.

A Kramarić je jučer ponovno pokazao zašto je svjetska klasa kada je onaj pravi, zapitate se kako je ovakav igrač ostao „samo“ u Hoffenheimu. Opasan pri svakom dodiru s loptom, brz, nepredvidljiv, uvijek tamo gdje ga trebate. Jedini hrvatski zgoditak 85% je zasluga baš Kramarića, a još je u nekoliko navrata pošteno „zavaljao“ španjolske bekove te zakuhao opasnost pred vratima Coste.

U početnoj formaciji puno je toga još bilo raspoloženo i kvalitetno, više ne treba ni spominjati vojnika reprezentacije Pašalića niti magičnog Gvardiola, kao i uvijek solidnog Livakovića te tehnički savršenog Šutala. Hrvatska zaista ima 15-ak igrača koji su majstori s loptom i zaista bi bila prava nogometna nepravda da uvijek ne igraju ovako lijepo kao što su većinom susreta jučer na Luzu.

Uz dobre stvari bilo je tu i par negativnih, ipak smo utakmicu izgubili. Obrana je nova i uči se novoj formaciji pa će nam trebati vremena uigrati je, ako Dalić uopće planira implementirati ovaj sustav kao neki zalog za budućnost. Ako smo to igrali samo jučer i nikada više, onda na to ne treba trošiti riječi.

Obrana je na momente izgledala dosta „šuplje“, Portugalci su jednostavno stvorili malo previše šansi za izvući pozitivan rezultat. Najnesigurniji su na prvu izgledali Sosa i nesretni Pongračić kojeg se dosta kritiziralo i nakon Eura. Ipak, ja kao novinar itekako mogu reći da Pongračić nije bio dobar, ali problem je što se po tko zna koji put to odlučio reći i sam izbornik Dalić. On je nakon utakmice ponovno pokazao da floskule o „Obitelji“ i poniznosti ne stoje pa je ovako Pongračića „bacio pod bus“:

„Tu su bile neke lošije reakcije od Marina. Kod prvog gola baš loša reakcija. Tri dana govorim o tome da se to ne smije događati, on ga pusti da primi loptu. Tu nismo štimali i morao sam mijenjati. Bilo je puno bolje u nastavku.“

Dalić ima svoj način komunikacije i nije rijetkost da javno prozove nekog igrača, ali i da ga pohvali kako je baš nakon utakmice direktno debitante Matanovića i Petra Sučića, kao i njegovog bratića Luku. Upravo su i oni ta nada u bolje sutra. Igor Matanović pokazao je da je pravi moderan napadač kakav nam je itekako nedostajao još od Mandžukića, tehnički nesavršen, ali borben i fizički moćan te sposoban u svakom trenutku namirisati gol.

Debi Petra Sučića izgledao je kao da igra već 50. utakmicu za izabranu vrstu, a ne upravo prvu. Siguran i discipliniran, baš kao i njegov bratić Luka, koji nažalost trenutno ne igra u Real Sociedadu. Sučić (Luka) je trenutno nešto najsličnije velikom igraču kojeg ćemo dobiti nakon odlaska Modrića, Perišića, Kovačića i Kramarića te ga zaista treba njegovati i pomalo mu davati sve više prostora i značaja u igri, ali i nadati se da će to napraviti i u španjolskom klubu.

Jedna lasta ne čini proljeće pa tako niti jučerašnja utakmica ne treba donijeti nepotrebnu euforiju i viziju kako će Hrvatska i dalje ostati sama elita europskog i svjetskog nogometa, što sada uistinu i jesmo. Ipak, pokazali smo puno dobrih stvari, a Dalić je uz neke nelogične poteze (Perišić i Budimir), imao petlje i konačno isprobati nešto novo (3-5-2) i neke nove (Sučići, Matanović, Baturina) i to je na malom uzorku od 90 minuta zaista izgledalo zadovoljavajuće.

U nedjelju je već nova utakmica s Poljskom i naši moraju zadržati sve ono što ih je krasilo u Lisabonu. Onda možda, utakmicu po utakmicu zaista dokažemo da se nada i optimizam u blistavu budućnost stvaraju s pravim pokrićem. Ako je suditi samo po utakmici na mitskom Luzu, ovu Hrvatsku možda i čekaju velike stvari, ali prave zaključke donosit ćemo tek za godinu ili dvije.