Nažalost, nakon toga godinama sustavno Dražen Medić uništava i posve je uništio NK Zagreb. Najprije ga je napustio njegov mecena Milan Bandić, nakon toga taj bahati dotepenec je klub uspio dogurati do petog ranga hrvatskog nogometa. I tamo se bore za opstanak. To je zapravo i najtužniji dio ove priče o stadionu u centru koji je na neki način spasio HNL jer je mnogima postajao drugi dom.

Darko Drazenović, jedan od najboljih novinara sportske rubrike Večernjeg lista u povijesti te dugogodišnji urednik imao je običaj spustiti naočale za vid i pitati novinara prije nego će skicirati stranicu sporta – “što imaš za mene?” Novinari bi prijavljivali  zanimljivosti, pa bi shodno tome šef složio rubriku za taj dan. I tako jednog običnog dana došao je mladi kolega iz Kranjčevićeve ulice gdje je trebao pogledati trening NK Zagreba, usput i vidjeti  što ima u novo u klubu.

“Što imaš za mene?”, pitao je Draženović?

“Šefe, danas bas ništa, neki šuplji dan.”

Naravno, prefrigani šef, koji je inače simpatizirao NK Zagreb već je imao informaciju.

“Kažeš ništa se nije dogodilo, samo je izgorjela zapadna tribina i svlačionice.”

“Pa mislio sam da “crna kronika” to već zna”, branio se novinar.

Bio je to posljednji novinarski ‘ples’ neznanog junaka. Zauvijek mi se urezala ta urbana legenda kao fus nota kako se novinar ne postaje, nego se rađa. I ta me sitnica iznova podsjeti na Kranjčevićevu ulicu, jedan mali, uglavnom neugledni stadion, čiji travnjak okružuje biciklistička staza izgrađena 1955. po projektu Milana Zrinjskog, na kojoj je posljednji bicikl prošao još dok je Franjo Josip bio živ. Kranjča, kako ju danas svi zovemo, jer sad je fora pričati u skraćenicama, odlazi u povijest. Tomislav Tomašević, zagrebački gradonačelnik koji živi tu dvije ulice dalje obznanio je da renovacija stadiona kreće kroz nekoliko dana.

Život prolazi, stadion koji je star više od stoljeća, koji je mijenjao svoj izgled, nedvojbeno će ostati kao dio centra grada u kojem su se odigrale velike utakmice, isplakali porazi, osvajali naslovi, ali se i uništio drugi najveći zagrebački nogometni klub, te se pisala i povijest samostalne RH.

Premlad sam za najveću Zagrebovu momčad, kako će reći naši stari, koja je igrala u bijelom dresu, koja je u famoznim kvalifikacijama za ulazak u Prvu YU ligu predvođenu trenerom Vlatkom Markovićem na penale nadjačala Osijek 1973. Za Zagreb su igrali Horvat, Gašparini, Tucak, Antolić, Ivanišević, Lipovac, Markulin, Čopor, Močibob, Rukljač, Smolek. U igru su još ušli Hušidić i mladi Božo Bakota.

Ali pamtim sezonu 1981./82. kada je moj otac kupio dvije godišnje karte za Dinamo i NK Zagreb. Tako da smo svake nedjelje na užas mame koja je kuhala i spremala za nama gledali i Zagreb i Dinamo. Slavili smo Dinamov naslov nakon 24 godine, a tugovali zbog Zagreba koji je napustio prvoligaško društvo. Uglavnom u bivšoj državi to je bila sudbina kluba iz Kranjčevićeve. Stadion je u potpunosti rekonstruiran uoči Univerzijade 1987. godine, kada je dobio prve stadionske reflektore u Jugoslaviji. Te reflektore iste je godine uništio udar groma, a novi su postavljeni tek 2008. godine.

Bilo je i gorih godina, pokušaja da se iz Treće lige uđe u Drugu, poraza u tim kvalifikacijama, pa slavlja u zadnjoj sezoni Druge lige zapad nakon koje momčad tadašnjeg trenera Ive Šuška koja je afirmirala Nikolu Jurčevića. No, nogomet je brzo postao sekundaran. Na dan 28. svibnja 1991. na stadionu NK Zagreb u Kranjčevićevoj u Zagrebu prvi put postrojen je Zbor narodne garde. Bio je to događaj kojim su rođene Oružane snage Republike Hrvatske, tada sastavljene od policije, teritorijalne obrane i drugih segmenata sigurnosti. Bio je to, također, i pokazatelj da Hrvatska postaje uistinu samostalna država, o čemu je u svome govoru govorio predsjednik RH Franjo Tuđman.

I u ratnim godinama se igralo u ulici Silvija Strahimira Kranjčevića, a 2002. godina će ostati zapisana kao povijesnom. Zlatko Kranjčar Cico, Dinamova ikona, sjajni igrač, kasnije silno talentirani trener stvorio je momčad kojoj nisu vjerovali. Pronašao je CIco kemiju i prekinuo dominaciju dva najveća hrvatska kluba Dinama i Hajduka. S ovim dečkima je osvojio naslov – Vladimir Vasilj, Ivica Pirić, Goran Stavrevski, Vedran Ješe, Damir Milinović, Joso Bulat, Dalibor Poldrugač, Frane Ćaćić, Ibrahim Duro, Hrvoje Štrok, Admir Hasančić, Antonio Franja, Ivica Olić, Petar Krpan. Jedan onako zagrebački štih unio je Cico, te je bila to posveta i generacijama prije koje su pisale povijest uvijek drugog kluba u gradu.

U “radnom stažu” dužem od stoljeća na stadionu su održavani i koncerti, poput koncerta 2018. godine na kojem je Prljavo kazalište proslavilo četrdeset godina rada.

Nažalost, nakon toga godinama sustavno Dražen Medić uništava i posve je uništio NK Zagreb. Najprije ga je napustio njegov mecena Milan Bandić, nakon toga taj bahati dotepenec je klub uspio dogurati do petog ranga hrvatskog nogometa. I tamo se bore za opstanak. To je zapravo i najtužniji dio ove priče o stadionu u centru koji je na neki način spasio HNL jer je mnogima postajao drugi dom.

U novom zdanju Dinamo će igrati dok se ne izgradi stadion u Maksimiru. Nažalost, prošlo je tri desetljeća od svih tih mogućih odgoda, sad se svima zbog lokalnih izbora žuri. Nadam se da će se ovoga puta dogoditi ‘mirakul’ i da će Zagreb dobiti dva stadiona. A Kranjča? Ne znam kome će nedostajati, ali bila je svjedok svakako burnih vremena.