Dinamo je i drugi put u četiri dana na Poljudu porazio svog najvećeg rivala. Jučer se glagol porazio lako može zamijeniti s onim ponizio i to pred ukupno 60 tisuća duša na dva susreta. Plavi sezonu još nisu "spasili“ jer su navikli na tron i trofeje te im tek preostaje borba s Rijekom u iduća dva mjeseca, ali ovo je zasigurno najveća moguća injekcija samopouzdanja za Jakirovićevu momčad. Bijeli su ponovno dotakli neko novo dno rezultata, depresije i poniženja. Bila je to još jednom Ta godina, ali…

Nakon subotnjeg derbija u prvenstvu u kojem je Hajduk odigrao loše i bezidejno, iz tabora splitskog kluba mogli su se hrabriti da su “bili bolji“, odnosno da su imali više šansi i manje sreće. Ipak, četiri dana nakon loše predstave, umjesto iskupljenja uslijedilo je prizemljenje i prava katastrofa. Hajduk je odigrao ponovno sramotno i to sve ponovno pred punim Poljudom. Nevjerojatno za momčad koja je prije samo par tjedana bila glavni favorit za oba trofeja.

Hajduk je 28. siječnja igrao prvu utakmicu proljetne polusezone protiv Rijeke na Poljudu. Dolazi rival za titulu (tada se još mislilo da je neozbiljan rival), Hajduk je prvi na ljestvici, Dinamo je samo tri dana prije ponižen na Maksimiru od Lokomotive. Nikola Kalinić vratio se i odradio pripreme, a Ivan Perišić i Josip Brekalo predstavljeni su prije samog početka utakmice.

45 minuta dijelilo je Hajduk tada praktički od toga da ga svi upišu kao novog prvaka. Bijeli su na poluvrijeme otišli s prednošću od 1:0 i tada ni najgori mogući scenarij nije izgledao ovako crno kako će se sve odviti dva mjeseca kasnije. Rijeka je tu utakmicu okrenula i pobijedila, vratila se u borbu za vrh, a nekako neizravno napunila i Dinamo samopouzdanjem za ono što slijedi. Od te izgubljene prednosti protiv Rijeke, Hajduk se očito nikada nije oporavio i nastavio je s gubljenjem bodova, a kulminacija svega bilo je ono sinoć…

Sinoćnja utakmica jedna je od onih lakših za secirati i zaključci se pišu sami od sebe. Hajduk se nije pojavio i na svakoj mogućoj razini bio je katastrofalan i sramotan. Karoglan nije uspio motivirati svoje igrače da nakon izgubljenog važnijeg trofeja krenu u pohod na onaj “utješni“, onaj koji ove godine i donosi šansu više u Europi.

Samo su nesreća i čudesni Ivan Lučić spasili Hajduk od povijesne (rezultatske) blamaže jer je vrlo lako već u prvom poluvremenu moglo i trebalo biti 0:4 ili 0:5, a dojam i sve oko Hajduka s obzirom na uloženo i dalje će nositi naljepnicu povijesnog debakla. Sama priča s Ivanom Lučićem dosta je u najmanju ruku čudnovata.

Kapetan Lovre Kalinić na gol je postavljen nakon godinu i pol pauze uz Karoglanovu obranu odluke kako Lučić mora na operaciju i kako ne može. Lučić se u zadnja dva mjeseca utopio u Hajdukovo sivilo, pao je u formi, ali mijenjati golmana pred takvu utakmicu sigurno nije dobra ideja. Pucao si je Karoglan još jednom u koljeno, kapetan Lovre prvo je Dinamu poklonio gol u 14. minuti, a onda je u čudnim okolnostima igru napustio zbog  iznenadne ozljede lakta?!

Kalinić je reagirao skandalozno loše i Dinamo je poveo 1:0 što se na kraju ispostavilo dovoljnim za slavlje. Srećom za dojam i rezultat, Karoglan je ubacio otpisanog i ozlijeđenog Lučića (?!) koji je odigrao utakmicu života, obranio je četiri ili pet zaista jako dobrih prilika s kojim su Modri mogli potpuno poniziti Bijele. U hajdučkom svemiru sve je sada depresivno i loše, ali najbolji odraz stanja u momčadi je interesantna Karoglanova izjava kako Lučić ne može braniti i da je to razlog za povratak dugo ozlijeđenog kapetana. Kapetan onda pokaže da nije na razini, a potom se vrati teško ozlijeđeni Lučić koji leti vratnicama i brani kao nikad do sada?!

Što se tiče samog Karoglana, on je i sad sam svjestan da više nije trener Hajduka, odradit će prvenstvo do kraja čisto da kupi vremena Jakobušiću i Nikoličiusu za novo rješenje. Ako je vjerovati rečenom i obećanom, spomenuti dvojac također sigurno odlazi pa će Hajduk barem što se tiče stručnog i upravljačkog kadra morati krenuti gotovo od nule, a možda odluku za idućeg trenera i prepuste nekom drugom.

Najbolji pokazatelj da Karoglan nije trener za Hajduk izostanak je očite taktičke analize nakon subotnjeg poraza. Na press konferenciji čak je detektirao Petkovića koji se ne smije sam okretati na 25 metara od gola, trener je čak malo i “udario“ po igračima i optužio ih da se nisu držali dogovorenog. Umjesto da jučer gledamo nešto bolje, Dinamo zabija gol tako da se Petković opet mirno okreće, udara po golu i onda slijedi smiješna reakcija Lovre te stopera, a Kulenović mirno zabija za vodstvo. Kao da se netko gore htio narugati svima koji žive za ovaj klub pa ih je najveći rival pobijedio ponovno na isti način.

Na Hajduk jučer ne treba previše trošiti ni riječi, igrači su došli smoreni, nezainteresirani, kao da su odustali prije samog početka. Karoglan je pokušao nešto promijeniti barem što se tiče imena, ali momčad nije uspjela zadržavati loptu i plasirati je naprijed gdje će onda Brekalo biti na širokom prostoru. Jučer sredina nije postojala i na takav način se ne može dobiti momčad koja ima majstore Mišića, Baturinu i Petkovića.

Usudio bih se reći da nije Dinamo bio toliko dobar koliko je Hajduk jednostavno odustao. Najbolji primjer nelogičnosti hajdukove polusezone je Zvonimir Šarlija koji je jedan od onih koji su nevjerojatno pali u formi. Jedan od boljih stopera lige u jesen i zimu, jučer je svojim reakcijama uz pomoć mladog Prpića, uspio Sandra Kulenovića u nekim trenutcima učiniti svjetskom klasom i novim Haalandom. Dinamo je mogao i trebao osigurati pobjedu prije, momčad je u prvom poluvremenu izgledala lepršavo i kvalitetno, a samo su ih sreća i Lučić spriječili u tome. U drugom poluvremenu su se ponovno svjesno povukli i nestali, ali Hajduk sve tamo do 96. ipak uz dva istrošena napadača, Kalinića i Trajkovskog ipak nije uspio ozbiljnije zaprijetiti.

Kao navijač Hajduka, Dinamu treba čestitati, došli su u Split s gardom pobjednika i po dvije pobjede i u tome su apsolutno uspjeli. Dinamo igra jednu od najlošijih sezona u zadnjih 20 godina, ali ja osobno vjerujem u pobjednički i gubitnički mentalitet kao jedan od najvažnijih parametara u sportu. Real Madrid, “Zlatko Dalić i dečki“ i u Hrvatskoj svakako DINAMO, koji posjeduju taj opjevani mentalitet, dok ga Hajduk jednostavno nema, pokazuje se iz godine u godinu. Dinamo zna pobjeđivati kada je najvažnije, Dinamo zna i osvajati naslove, a uzorak je prevelik da možemo zaključiti da Hajduk to isto ne zna, ali detaljnije o tome u nekom drugom tekstu.

Dinamo je jučer dobio doktorsku desertaciju Theophilea na stoperu te Mišića na veznom, prvi nije izgubio niti jedan jedini skok ni duel s inače ultra snažnim i skočnim Kalinićem, dok je potonji vlastoručno iznio i izdominirao sredinu Bijelih. Svakako pohvala raspoloženom jedinom strijelcu Kulenoviću, kao i lijepim potezima Baturine i Petkovića. Dinamo je tu, pobjedu na Rujevici uz još poneki kiks Riječana udaljen od novog naslova prvaka. Osjećaj je da to Dinamo može i da hoće, ali vidjet ćemo, nešto će se pitati i momčad Željka Sopića. U nedjelju odmah pravi test, Hajduk, ali Hajduk koji je potučen i ponižen…

Za kraj treba reći da nema točnog odgovora zašto je Hajduk ovako loš, dovedeni su sadašnji, bivši i rubni reprezentativci, ali momčad se opet ugasila kada je to bilo najpotrebnije. Ozljede im nisu išle na ruku, ali to ne smije biti opravdanje za ovo što se dogodilo. Od Brekala čini se Hajduk nije i neće dobiti ništa, a dinamovci će reći da je kozmička pravda što je Josip dvaput u četiri dana poražen i to baš na Poljudu. Jedino pozitivno što se može izvući iz Hajdukove sezone su Niko Sigur i sinoćnji (ipak prerani) povratak Ivana Perišića. Na valu Perišića i probuđenog Livaje, Hajduk bi trebao imati još jednu šansu iduće godine. Ali kako se kaže, s Hajdukom se nikada ne zna i ništa ne treba očekivati jer se onda vrlo lako razočarati. Više sreće neki drugi put, neke druge godine…