Predsjednik HNS-a se divi svom partijskom vođi na hrabrosti da se napokon nakon tri desetljeća krene u izgradnju stadiona. Eto, i svevišnji se smilovao. Dobro, koštalo je to nešto sitno....

Nakon što je kler, koji će svaki zlatnik okrenuti sto puta dobro izračunao, premijer HR je slavodobitno obznanio: gradit ćemo stadion u Maksimiru. Naime, zemljište na kojem “sveti klub” igra, a njegovi čelnici desetljećima rade svinjarije je – u vlasništvu Katoličke crkve. Jednom su tamo izgradili i kapelicu, a nije ni čudno, puno se ljudi tamo moralo ispovjedati. No, napokon je i tim peripetijama stigao kraj, crkva će dobiti sve što hoće, a hrvatski nogomet – Dinamo i reprezentacija jedan novi stadion. Kako i priliči srebrnoj i brončanoj svjetskoj reprezentaciji i vlasniku srebra iz Lige nacija.

Predsjednik HNS-a Marijan Kustić, inače istaknuti član Hrvatske demokratske zajednice trijumfalno je pozdravio odluku svog partijskog šefa da se napokon Dinamu napravi stadion, a da se on u loži više ne mora sramiti kada mu dođe neki predsjednik nogometnog saveza protiv kojeg će baš tada igrati.

Dugo sam u ovom poslu, sjećam se prvih tiskovnih konferencija na kojima je Zlatko Canjuga tadašnji ‘glasnogovornik’ dr. Franje Tuđmana najavio izgradnju Dinamovog stadiona. Prvi to predsjednik za svog života nije doživio, a sve manje sam siguran da ću ga i ja ikada vidjeti. Tada je pokojni Mirko Novosel švercao stolicama, Canjuga entuzijastično krenuo u projekt.

Nakon 2000. godine, bivši član komunističke partije Milan Bandić najavljivao je kako će skockati stadion u Maksimiru za neku siću te da će još uz to izgraditi i stadion na Kajzerici, Atletski dom na Sveticama i još štošta. Ne da nije ništa sportsko izgradio, nego je još stvorio ogroman problem na Jakuševcu koji bi od ovog trenutka trebao postati državni prioritet.

Svaki novi premijer i predsjednik HNS-a je polagao kamene temeljce, brojnih maketa, 3D simulacija prikaza stadiona, nagledali smo se više nego epizoda serija Kumovi, ljudi moji pa mi smo bili u Cardiffu i kandidirali se za dobivanje Europskog nogometnog prvenstva zajedno s Mađarskom. Bio sam u tom lijepom velškom gradu na poprištu jedne od najvećih farsi koje je tada izveo pokojni Vlatko Marković.

Posljednji koji je obećao stadion bio je aktualni šef s Markovog trga u trenucima neviđene euforije nakon što je avion iz Moskve tog srpnja 2018. sletio u Zagreb i donio nam najveći nogometni uspjeh. Još je i Bandić bio živ, ali pet i pol godina kasnije, na arheološkim iskopinama u Maksimiru, pitanje je u kakvom je stanju i kapelica.

Inače, čini mi se da se nalazimo u jednoj infrastrukturnoj ofenzivi, nakon autoputa od Karlovca gotovo do Dubrovnika te Pelješkog mosta, ništa se vrijednije i važnije nije trebalo dogoditi u HR. Stadioni, kampovi, napokon rješenje svih nogometnih glavobolja su eto na pomolu. Valjda se svevišnji odobrovoljio, a onima koji vode državu i nogomet došlo iz dupeta u glavu da bi Hrvatska prestigla možda jednu ili dvije europske zemlje koje imaju lošiju infrastrukturu.

E, da, zaboravio sam na jednu malu sitnicu. Kad su ono parlamentarni izbori?