Ti si prvi na brodu koji je prepoznao da je dres Atleticov. Već su me par puta zaustavili neki navijači Sunderlanda i krenuli s „high five“.

Prekjučer sam se vratio, ali nogomet me sustigao i prije nego što sam nogom kročio na Otok. Ovaj put sam vozio dolje i natrag. Nakon što sam drugi put u posljednjih nekoliko dana pregazio pola kontinenta ostavio sam auto na trajektu i popeo se u kabinu na kavu, Monster, burger s više krumpira i par kolača. Nakon svega toga, ponovno sam odlučio da idem na dijetu, ali ovaj put ozbiljno. Izbacit ću energetska pića, definitivno.

Mali je sjajno prosjedio skoro jedanaest sati u autu i sad je skakao u nekakvoj igraonici na brodu kao pušten s lanca. Dok je žena naravno pobjegla u djutić, a ja naravno čuvao dijete, nedaleko od mene stajao je jednako jadan „mladi“ otac u pedesetima poput mene,  s jednako napaćenim izrazom lica i jednako bogatom kosom poput moje. Na sebi je imao majicu Atletico Madrida i logičan početak razgovora je bio; „Hola Torrente!“

Lik prasne u smijeh i krene odgovarati nešto na španjolskom, odmah sam ga prekinuo rekavši, na engleskom, da je otprilike „to to“ što se tiče mog španjolskog i da bi trebali nastaviti na engleskom, ako ga govori. Nakon toga ispadne da je i njegov engleski bolji od mojeg. Naime, Antonijev otac se doselio u London početkom pedesetih, on je tu odrastao i svako ljeto obitelj vodi na djedovinu. Veliki je navijač Atletico Madrida, baš kao i njegov otac. “Ti si prvi na brodu koji je prepoznao da je dres Atleticov. Već su me par puta zaustavili neki navijači Sunderlanda i krenuli s „high five“.

Nije nelogično, s obzirom da je nijansa crvene potpuno ista kao i Atleticova, a i grb je istoga oblika. Za razliku od Sunderlanda, Atleticu ipak puno bolje ide, iako je Antonio, čini se, jedan od onih suzdržano skeptičnih navijača; – Ma nije loše, pod Simeoneom smo, u posljednje vrijeme, napravili puno toga, ali uvijek nešto nedostaje za završni korak.

Baš tu večer Atletico je igrao u gostima i sa sedam golova ostavio u suzama raju u Vallecanu. Vjerojatno je nakon toga moj novi prijatelj ipak bio u nešto boljem raspoloženju i optimističnije očekivano nastavak prvenstva. Iz Španjolske vrlo brzo smo se okrenuli engleskom nogometu gdje on podržava Chelsea. “Ajme brate, kako možeš spojiti to dvoje”, rekao sam mu. Pa to je kao da u isto vrijeme, da ne bih nekoga uvrijedio, slušaš Floyde i Mišu,  kao da na dva ekrana u isto vrijeme gledaš Kuma i Bolji život, kao da u istom zalogaju jedeš tortu od sira i ćevap, ili kao da, oprosti mi Bože, u isto vrijeme navijaš za – Atletico i Chelsea! Ma, nemojte me odmah popljuvati, ne kažem da je nešto od toga loše, ali, brate, ne ide zajedno.

Tip je stvarno ok, čak smo razmijenili i brojeve i dogovorili možda i neki odlazak u Madrid na utakmicu. Naravno, sinoć sam ga „tekstao“ kad je Forest nabio njegove plave usred Londona; „Pozdrav iz Nottinghama, nadam se da se uskoro vidimo, ponesi Chelseajev dres ovaj put“. Odgovor; „F… off!“