Europsko nogometno prvenstvo počinje 11. srpnja. Do sljedećeg petka donosimo 11 priča koje su na svoj način pisale povijest ovog natjecanja

Bio je to ožujak 1994. godine. Stadion Luis Casanova, svima dobro poznata Mestalla i prijateljska nogometna utakmica Španjolska – Hrvatska. Već tada je Uefa dala zeleno svijetlo da Hrvatska može nastupiti u kvalifikacijama za Euro 1996. Do tog dana zapravo hrvatski navijač nije imao jasno sliku o mogućnostima svoje tek rođene reprezentacije. Iza sebe smo imali osam prijateljskih utakmica i skor šest pobjeda, jedan remi i jedan poraz. Ali ovo je prva reprezentacija iz kruga velikana koja nas je testirala. Javier Clemente je složio respektabilnu momčad, Pep Guardila je bio na klupi, Hierro, Nadal, Salinas, Andoni Goikoetxea, sudio je jedan od najboljih svjetskih sudaca u tom trenutku Gilles Veissiere iz Francuske. Prosinečki i Šuker, tada ‘Španjolci’ postigli su dva pogotka, a to je pobjeda koja je kao malo koja snažno odjeknula u svijetu nogometa. Pa je red da se podsjetimo tko je to bio u Valenciji. Ladić, Štimac, Bilić, Jerkan, Andrijašević, Jarni, Bilić, Janković, Prosinečki, Šuker, Asanović i Bokšić. Ušli su Mornar, Miše, Pavičić i Bokšić. Tu su zapravo rođeni Ćirini Vatreni, a sve nakon toga je povijest. Na toj se utakmici vidjela klasa, vidio se i onaj posebni zanos igranja za reprezentaciju. Pravi nogometni profesionalizam, koji je kasnije puk, političari i sam Miroslav Blažević potencirali kao – domoljubni zanos u teškim trenucima za Lijepu našu.

Tek su slijedile kvalifikacije, otvorili smo u Tallinu, na starom stadionu pobjedom 2:0 uz oba Šukerova pogotka, a da utakmica u Valenciji nije bio tek puki incident pokazala je utakmica u Palermu. Ćiro je bio suspendiran Disciplinska komisija UEFA-e izrekla je Blaževiću 9-mjesečnu suspenziju zbog verbalnih eskapada na poluvremenu uzvratnog ogleda Dinama i Auxerrea u Kupu pobjednika kupova krajem rujna. Dinamo je ispao, a blamaža je ostala. Ćiro je bio izbornik, a Ivić je pridodan stožeru. Naravno da takva dva ega i pogleda na nogomet ne mogu skupa, ali važnije od nadmudrivanje tih staraca bila je sama utakmica. Prepotentni Talijani, koji su ismijavali naše igrače, a definitivno pretjerali kada su Bilićeve probleme s govorom na grub način predstavili.

“Neće nas valjda pobijediti tamo neki Ba Ba Baggio.

Hoće, hoće i te kako, Italija 1 – Hrvatska 2. Nakon toga nam je Italija postala reprezentacija koja nam baš leži.

Neki dobro upućeni analitičari su Hrvatsku vidjeli kao Dark Hors Eura 1996. Prvi, ali i svaki sljedeći nastup na velikim smotrama za Hrvatsku nosio je neke svoje junake, pobjednike, tragičare i gubitnike. A da će taj kockasti dres zauvijek ostati upamćen mnogim nogometnim fanovima diljem svijeta doznali smo sljedećih 25 godina.

No, prvi poljubac, prvi gol i prva asistencija se pamte. Debitantski nastup smo imali 11. lipnja 1996., točno 25 godina prije prve utakmice na Euru 2020. koji se igra zbog koronavirusa 2021. godine. Sučelit će se Italija i Turska na rimskom Olimpicu. Te večeri 11. lipnja 1996. godine u Nottinghamu smo se patili devedeset minuta. Bokšić je izašao iz igre u 77. minuti, Ćiro je u igru poslao Gorana Vlaovića. Igrač koji mu je u Dinamu donio puno radosti dobio je od Aljoše Asanovića loptu, krenuo sa svoje polovice. Taj je trk bio peskrajno dug, trajao je cijelu vječnost, Vlaović je na koncu bio neuhvatljiv za tursku obranu. Ušao je u šesnaesterac i dva puta zamahnuo dok je Rustu Recber legao na finu nottinghamsku travu.

A onda je na red došao zamjenski prvak Europe. Danci su vidjeli Hrvatsku u svomu blještavilu, Šukerov lob, sjajni Boban. Utakmica nakon koje je brujao cijeli kontinent. Četvrtfinale je tu i Nijemci. Hrvatska na nogama, prvi turnir i odmah u zraku miris nečeg velikog. I velika, najveća reprezentacija. Nažalost i utakmica koja nas je podjenako rastužila i naljutila. I stvaila nas na svoje mjesto. U čekaonicu na nešto veliko. Utakmica puna ‘eksploziva’ i loš sudac Leif Sundell. Trenutak kada je pustio faul Babbela nad Jerkanom i gol Sammera uz crveni Štimcu u utakmici u kojoj je bilo očito da Elf ima naklonost arbitra.

Dugo se Miroslav Blažević nije smirio, uvjeren da mu je ukraden naslov prvaka Europe. Istina je da na tom prvenstvu nitko nije igrao bolje od Vatrenih, ali bila je to cijena školovanja na velikom natjecanju.
“Sudac nema pišu” – skandirali su neutješni hrvatski navijači. Ovoga puta, potpuno u pravu.

U sljedećem nastavku obrađujemo 2000. godinu, a naslov je “K’dor ne skače ni Slovenc”