Sportklub vam u ovim beskrajnim danima donosi povijest nogometnih Eura. Na našem prvom programu moći će te vidjeti sve finalne utakmice, te neke od utakmica reprezentacija Hrvatske i Jugoslavije. Na našem portalu donosimo priče o tim generacijama kroz sjećanja neposrednih sudionika

Nogometna ekspanzija nakon Drugog svjetskog rata se nezaustavljivo širila. Uefa je već donijela odluku da počnu europska klupska natjecanja, a 1960. godine počelo je i Europsko nogometno prvenstvo. Dvadeset godina je to bio zapravo turnir četiri reprezentacije, a od 1980. proširio se na osam reprezentacija. Zanimljivo, posljednje odigrano 2016. godine brojalo je 24 reprezentacije.

Krenimo od početka. Godina je 1960., a naš sugovornik je Miroslav Rede, nekadašnji nogometaš beogradskog Partizana i zagrebačkog Dinama, a kasnije dugogodišnji štovani sportski novinar. Radio je u Sportskim novostima i Večernjem listu.  A upravo su njegovi vršnjaci te 1960. godine osvojili srebrnu medalju na prvom Europskom prvenstvu. Reprezentacija Jugoslavije (Vidinić, Đurković, Jusufi, Žanetić, Miladinović, Perušić. Šekularac, Jerković, Galić, Matuš, Kostić, Knez, Zebec) u polufinalu je nadjačala Francusku 5:4.

Utakmica između domaćina Francuske i Jugoslavije bila je pravi triler. Kada je Francuska povela 4:2 u 62. minuti golom Françoisa Heuttea, mnogi su pomislili kako je utakmica riješena. Međutim, u posljednjih petnaest minuta utakmice dogodio se dramatični obrat. Jugoslavija je u posljednjih 15 minuta utakmice postigla tri pogotka. Pokojni Dražan Jerković, postigao je posljednja dva gola. Drugi i treći pogodak na toj utakmici za Jugoslaviju zabili su nekadašnji desni vezni Hajduka Ante Žanetić i napadač Dinama Tomislav Knez.
– Knez je bio sjajan igrač, ali uvijek nekako nije dosegnuo status velikana. Žanetić je pak bio jako zahvalan igrač, koji svakako spada u red pamtljivijih igrača splitskog kluba.

U finalu je momčad koju su svi zvali Plavi izgubila od SSSR-a 2:1 u produžetku. Jugoslavija je povela pogotkom Milana Galića, imala je i nekoliko odličnih šansi, ali Jašin je branio u nevjerojatnoj formi. Sovjetima su preokret donijeli Slava Meterveli nakon pogreške vratara Blagoje Vidinića, te Viktor Ponedeljnik, jedan od najvećih ruskih nogometaša svih vremena, koji je postigao pobjednički pogodak u 113. minuti.

– Protiv većine ovih nogometaša sam igrao ili u mlađim kategorijama ili kasnije. To je za mene bila druga najbolja reprezentacija bivše države. Bolje je bila ona prva poslijeratna (Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Vukas, Bobek, Mitić, Zebec).

Moćnu reprezentaciju je vodio Ljubomir Lovrić, a Miroslav Rede je otkrio kako je odrastao s ponajboljim igračem iz te generacije Dragoslavom Šekularcem

.- Bila je to generacija koja je imala nekolicinu veličanstvenih nogometaša u momčadi koja je na Olimpijskim igrama u Rimu osvojila zlatnu medalju, koja je u Čileu dvije godine kasnije na SP-u bila četvrta. Jedan od njih je Dragoslav Šekularac. Svi su ga zvali Šeki, a ja Bucko. U Beograd sam se doselio 1948. godine, a godinu dana kasnije smo se nas dvojica upoznali. Dijelili smo jedno dvorište na uglu ulica Hilandarska 20. i u Vlajkovićevaj 32.Kao klinci smo trenirali aktivno, u Zvezdi, košarku i atletiku, a bili smo članovi i stolnoteniskog kluba Trgovački i šahovskog kluba Dušanov grad, a uz to   smo igrali u Gelenderu mali nogomet, koji je vodio Miljan Miljanić. Bio je bucmast, snažan, tako nižeg srednjeg rasta, a nikako nije mogao podnijeti da gubi. I još nešto: volio se tući, nije prezao od tučnjave sa starijima. On je s trinaest godina znao prebiti i ponekog osamnaestogodišnjaka.

Tada je to bila normalna stvar, no stalno natjeravanje lopte u tom dvorištu odvelo ih je u nogomet

.- Igrali smo kao pioniri, kao juniori, pa onda i kao seniori. On u Crvenoj Zvezdi, ja u Partizanu. A igrao sam protiv njega i kad sam iz Partizana prešao u Dinamo. Bila je jedna utakmica, u Beogradu, između Zvezde i Dinama, godine 1960., završilo se 0:0, i na toj sam utakmici bio najbolje ocijenjen igrač, bolje ocijenjen i od Šekija, i od Zebeca i od Kostića. Zebec je te sezone igrao za Zvezdu. A u proljeće 1955. kad smo mi, juniori Partizana, postali prvaci Jugoslavije, Zvezdu smo dobili dvaput, sa 3:2 i sa 2:1. U ovoj drugoj utakmici, njihove juniore je pojačao Šekularac, tada već član prve momčadi.

U Zagrebu je dijelio svlačionicu s Perušićem, Matušom, Jerkovićem.

– S Perušićem sam se dobro slagao u veznom redu, iako smo na neki način bili i konkurenti. Matuš je također bio važan član te reprezentacije, kao i naravno Dražan Jerković, koji je još bolje igrao u Čileu.

U dresu Partizana igrao je i Jusufi.

– Bio je jako dobar, ma jednostavno tu se bile tri genijalne generacije. Od 1950. do 1960. i od 1960. do 1970. Uostalom svi ti vrhunski rezultati govore o snazi i kvaliteti tih reprezentacije.

Jugoslavija 1954. i 1958. nije uspjela napraviti veliki rezultat na Svjetskom prvenstvu. Dva puta su prošli skupinu i dva puta gubili od Zapadne Njemačke u četvrtfinalu. Ta je generacija 1948. u Londonu bila druga, četiri godine kasnije također.

Priču o generaciji 1960. godine, koja je bila svjetski nogometni div Rede je zaključio s Milošem Milutinovićem.

– Gledao sam sve te velikane, s nekima sam i igrao, ali ta mene je Miloš Milutinović ipak najbolji igrač s ovih prostora koje sam ja gledao. Bio je boem izvan terena, ali na travnjaku je nogomet igrao s najvećom lakoćom. Pamtim jednu utakmicu u Zagrebu protiv Dinama. Godina je bila 1953., a u pobjedi Partizana protiv Dinama Miloš je zabio tri gola. Za njega je vezana i priča s generalom Francom. Naime, Real je igrao protiv Partizana, Franco je bio protiv toga da klub iz Madrida igra protiv kluba iz socijalističke države. Rekao je da pristaje, ali da Real mora dobiti utakmicu. Milutinović je zabio dva gola, oba su mu poništena a završilo je 4:0 za Real. U revanš utakmici u Beogradu završilo je 3:0, a dva gola je zabio Milutinović. Bio je naslov Plava strijela (Di Stefano) protiv Plave čigre (Milutinović). Šeki mi je bio kao brat, ali Milutinović je ipak najveći.

U sljedećem nastavku Rede priča o generaciji koja je 1968. godine u finalu trećeg izdanja Eura u finalu izgubila nakon dvije finalne utakmice protiv Italije